Novi dječji roman – pisac i dizajner slikovnica Dražen Štebih objavio pustolovnu priču o dvojici dječaka u potrazi za rješenjem zagonetke tajne knjige koje će jednom od njih dvojice ispuniti najveću želju
Već prepoznati pisac i dizajner slikovnica Dražen Štebih upravo je objavio svoj prvi dječji roman pod naslovom TAJNA ČAROBNE KNJIGE i s podnaslovom „Pustolovna prica iz Tajanstvene šume“. To je pustolovna priča o dvojici dječaka u potrazi za rješenjem zagonetke tajne knjige koje će jednom od njih dvojice ispuniti najveću želju. Put će dječake odvesti u Tajanstvenu šumu, u kojoj će proživjeti brojne avanture, susresti se s nevjerojatnim šumskim stvorenjima, a iz svake avanture izvući će pouku. Priča je to o dječačkoj hrabrosti, prijateljstvu i povezanosti s obitelji, ali i pustolovinama o kojima mašta svako dijete.
Štebih je knjigu i bogato ilustrirao.
Knjiga se može kupiti OVDJE
Knjiga života – objavljena je velika biografija Vjekoslava Šafranića, svjetskog prvaka u karateu iz Nice 1976. i svjetskog prvaka u kickboxingu iz Hong Konga 1982. godine
Borilačke vještine sa Istoka su tek sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća ozbiljnije prodrle na Zapad. Kao sport su u medijima bile skromno tretirane, uobičajeno u kratkim člancima na kraju sadržaja sportskih vijesti. Organizirano bavljenje tim sportovima, paralelno sa Zapadom, bilježimo i u Hrvatskoj. Njihovoj popularizaciji su doprinijeli pojedinci entuzijasti i zaljubljenici istočnjačkih borilačkih vještina, možemo slobodno zaključiti, filozofije i načina života čiji su neodvojivi dio.
Pred vama je jedna takva priča o čovjeku, sportašu, majstoru i šampionu koji je cijeli svoj život posvetio afirmaciji sporta općenito, poglavito popularizaciji borilačkih vještina, priča o Vjekoslavu Šafraniću.
Junak naše priče nam u dijalogu prenosi proživljavanja kroz različite faze karijere u kojoj nikada nije napuštao svoj sportski duh i način života kojeg živi i dan danas. I dok je Hrašće snivalo Vjeko je već bio budan. Svako jutro. – dio je teksta Lovorkove majke Marije kojeg nije stigla dovršiti, pokoj joj duši.
,Ne sanjaj svoj život, nego živi svoje snove’. Jedna je od brojnih izreka koje bi se mogle primijeniti na ovu istaknutu sportsku i životnu priču. Vjekoslav Šafranić – od štaglja do šampiona. Težak je to put, ali vodi do postolja. Zahtjevan i mukotrpan, ali vodi do uspjeha. Vjekoslav Šafranić je veliki čovjek, prije svega zato što je uvijek doskočio i bio voljan pomoći i drugome učiniti usluge, a da zauzvrat nije ništa tražio, osim iskreno prijateljstvo i uvijek pun neke nadljudske nade. I tu je najveće dostignuće svakog čovjeka. Pa još ako je upotpunjeno vrhunskim sportskim dostignućima, da bi idućim generacijama bio opravdani uzor, u ovom slučaju u svijetu borilačkih vještina, ova životna priča dobiva novu, punu dimenziju. Vrijednost sklada koji upravo takav život donosi. Život kojeg je živio i živi Vjekoslav Šafranić.
Mi živimo u svijetu čuda. Na svakom ćeš koraku naići na čudo. Okreneš li se lijevo ili desno, čuda se događaju. Jer sva je priroda u svojoj cjelini čudo, ali i svaki pojedinac. Zbog toga je tijelo čudesno sagrađeno, zbog toga su misli čudesne, duh, intuicija, mašta, osjećaji i volja – veličanstvena su čuda. Ta čudesnost prirode oko tebe i u tebi – stalni je upitnik. Zato se Šafranić tiho, bez napora svakoj osobi ili stvarčici oko sebe približavao kao velikoj osobi ili stvari, svemu pristupajući razumno, tiho, s pozitivnim predumišljajem i to ga snaži. Taj glas iz duše njegovo je konačno dobro koje uvijek ispunjava i tako dobiva snagu, mudrost, prosvjetljenje uma i dobrotu.
U tome leži njegova plemenitost od pojave do činjenja plemenitosti. On gleda i gleda samo naprijed, jer ljudi koji gledaju natrag nemaju budućnosti. Oni žale za onim što je prošlo, samožaljivi su prema sebi i drugima, predbacuju i okrivljuju, čak padaju u depresiju. Vjeko nije takav. On sve gleda pozitivno, prepun nade, ljubavi i povjerenja u život. Zato je sve to i postigao.
Nije bilo jednostavno ostati nepristran i emotivno ravnodušan bilježeći Vjekova kazivanja. Nastojeći izbjeći autobiografsku kronologiju i istaknuti emotivnu ljudsku dimenziju, poglavlja priče nas vode kroz različita vremenska razdoblja. Drugo poglavlje opisuje metodologiju nastanka ove monografije. Priča u trećem poglavlju započinje detaljima iz Vjekovog djetinjstva u Hrašću i prelasku iz nogometa kojim se bavio prije karatea u karate. Četvrto poglavlje navodi sažeti pregled sportskih postignuća i dužnosničkih aktivnosti. U povijest i vrste borilačkih vještina uvodi nas peto poglavlje. Duh karatea u šestom poglavlju govori o specifičnostima tog sporta. Slijedi priča o karateu kojeg Vjeko nije napuštao niti tijekom odsluženja vojnog roka. Prijelaz iz karatea u full contact opisan je u osmom poglavlju. Vjeko je u karijeri odigrao više od 1.100 borbi. Koje su ostale zapamćene, kazuje deveto poglavlje. Trenerski rad i specifičnosti prehrane iznijeti su u desetom i jedanaestom poglavlju. U privatno poduzetništvo je Vjeko uspješno zagazio po završetku takmičarske karijere. O tome, u dvanaestom poglavlju. Kao dužnosnik je i danas aktivan. Najznačajnije dužnosti koje je obavljao i obavlja navedene su u trinaestom i četrnaestom poglavlju. Vjeka mediji nisu zaboravili pa je vrijedno zabilježiti nekoliko novijih intervjua u petnaestom poglavlju. Nagrade i priznanja su brojna. Vjerojatno nisu navedena sva već samo ona koja Vjeko uspio sačuvati u svojoj arhivi i srcu. Karate pravila podložna su vrlo čestim izmjenama iz takmičenja u takmičenje. Osnovni pojmovi, dodjeljivanje poena i odluke sudaca opisani su sedamnaestom poglavlju. Riječi prijatelja i poznanika najbolje govore o tome tko je i što je Vjekoslav Šafranić. I na kraju, foto album je izrađen iz privatne kolekcije u druženju sa prijateljima i poznanicima na raznim događanjima.
————————————–
Vjekoslav Šafranić je imao vrlo bogatu i sadržajnu sportsku karijeru, kako u svom omiljenom sportu – karateu, tako i kao dužnosnik te inicijator projekata namijenjenih ostalim sportovima.
Vjekoslav Šafranić novi je predsjednik Sportskog saveza grada Zagreba. Na čelno mjesto zagrebačkog sporta izabran je većinom glasova nazočnih članova na izbornoj skupštini SSGZ-a održanoj 15. listopada 2021.
Vjekoslav Šafranić rođen je u Zagrebu 1949. godine te je svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završio u Zagrebu. Upisao je Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu gdje mu nedostaju dva ispita do diplome, bio je istaknuti student koji je pokazivao darovitost u svim sportovima i angažman u svim projektima i akcijama fakulteta.
Aktivnim, klupskim karateom počinje se baviti sa 16 godina u Karate klubu Zagreb, a kasnije postaje član Karate kluba Lika i Karate kluba Vrapče, gdje ostvaruje zavidne vrhunske rezultate na nacionalnoj i međunarodnoj razini. U kasnijem razdoblju života počinje se profesionalno baviti full contactom i kickboxingom za što se može slobodno reći kako je bio jedan od pionira, prva osoba koja se počela baviti tim sportovima u Hrvatskoj. Više puta proglašavan je najboljim borcem na mnogim turnirima u karateu.
Nastupao je za karate reprezentaciju bivše Jugoslavije i Hrvatske diljem svijeta te opravdavao svoju kvalitetu ostvarivši rezultate koji su ostavili traga u povijesti karatea, kickboxinga i full contacta.
————————————–
Šafranićeva najvažnija sportska postignuća:
• od 1971. do 1979. – višestruki prvak SFRJ u teškoj i apsolutnoj kategoriji u karateu
• 1974. Zagreb. – karate – apsolutni prvak na turniru Kup prvaka Europe
• 1976. Nica – karate – svjetski prvak na tada najjačem turniru u svijetu
• 1982. Hong Kong – kickboxing – svjetski prvak
• od 1971. do 1979. – reprezentativac karate reprezentacije SFRJ
• među prvima koji je započeo s full contactom na području SFRJ
• profesionalni nastupi u full contactu i kickboxingu – ukupno 24 meča, od toga 21 pobjeda, dva poraza i jedan neriješeni meč
• 1985. – oprostio se od vrhunskog sporta pred punom dvoranom Doma sportova u Zagrebu u susretu s D.Valerom
Izvadak iz knjige „Vjekoslav Šafranić“, autora Josipa Marasa i Lovorka Magdića, u nakladi Despot infinitusa.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
NOVA BOGATA SLIKOVNICA ZA SVAKOG OSNOVNOŠKOLCA O HRVATSKOJ VOJSCI NASTALOJ U DOMOVINSKOM RATU
Hrvatski ratnici su od davnina bili poznati po svom ratnom umijeću, hrabrosti i odanosti svojoj domovini. O tome danas svjedoči bogata vojna tradicija ispisana krvlju hrvatskih bojovnika. Od dolaska na hrvatske prostore u 7. stoljeću, hrvatski ratnici branili su svoje kopno i svoje more. Njihovom zaslugom hrvatski narod ostao je ponosno živjeti u svojoj domovini sve do današnjih dana. Suvremena hrvatska vojska baštinik je stoljetne hrvatske vojne tradicije, a svoje začetke ima u najtežim trenutcima hrvatske suvremene povijesti – Domovinskom ratu.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
NAKON 10 GODINA, NOVO IZDANJE DUGO TRAŽENE KNJIGE O SELJAČKOJ BUNI MATIJE GUPCA 1573. GODINE
Kada je prije deset godina ova knjiga prvi put objavljena, naišla je na veliki interes hrvatske čitalačke publike. Taj interes nije splasnuo ni nakon što je cijela naklada bila rasprodana, a opetovani upiti doveli su do njenog novog izdanja u većem formatu i s bogatijim sadržajem, i to baš u godini 450. obljetnice Seljačke bune. To i ne treba čuditi budući da je tema knjige jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti – Seljačka buna Matije Gupca. Politički pokreti 20. stoljeća Matiju Gupca podigli su na povijesni pijedestal na kojemu se nalazi i danas. Ideologijama tih političkih pokreta lik Matije Gupca, seljaka, ustanika i borca za prava potlačenih masa, predstavljao je svojevrsnu ikonu koja je svojom karizmatičnom snagom i sudbinom s lakoćom privlačila simpatije hrvatskog naroda 20. stoljeća. Tako je lik Matije Gupca, prizvan iz romansirane prošlosti Šenoinog romana, prerastao u svojevrstan kult totalitarnih režima koji su harali Hrvatskom 20. stoljeća. Iako je nedvojbeno da Matija Gubec i Seljačka buna koja se zbila 1573. godine svoju povijesnu popularnost duguju političkim ciljevima 20. stoljeća, ova činjenica tom povijesnom događaju ne umanjuje njegov značaj.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
NOVA KNJIGA – „RAT U IME MIRA“ – RAT U UKRAJINI NIJE UZROK CRNIH DANA, VEĆ NJIHOVA LOGIČNA POSLJEDICA JER JE EUROPA IZGUBILA KOMPAS PRAKTIČKI NA SVIM PODRUČJIMA
Rat u ime mira je knjiga koja govori o zapadnoj civilizaciji i krizi današnjice. Hrvatska je u jezgreni dio Europske unije ušla 1. siječnja 2023. godine, kada je postala članica eurozone i šengenskoga područja. Time se potpuno integrirala u društvo najrazvijenijih europskih zemalja. A očito je da su potonje s razdobljem pandemije i ratom u Ukrajini ušle u seriju godina suhih krava. Dapače, nevolja koja ih snalazi – koliko god nevjerojatno to zvučalo – nije u suštini ekonomsko-financijske prirode. Riječ je o regresiji na polju općeg mentaliteta, otklonu od obrasca koji je utemeljio Europu i zapadni svijet kao takve i održavao njihovu moć kroz stoljeća. Govorimo o skupovima tradicionalnih vrijednosti, koji uključuju i umjetnost i znanost.
Kompromitirane financije i oslabljena ekonomija tek su rezultat raspada vrijednosne strukture, a ni u kom slučaju uzrok. Puni ulazak u ideološku zonu briselske birokracije Hrvatska tako ne može preživjeti bez određenih trauma jer je jedna od najizloženijih zemalja Europske unije u pogledu poštovanja tradicionalnih europskih, zapadnih datosti. Građani Republike Hrvatske stoga moraju razumjeti mehanizme modernog vremena da bi im se mogli oduprijeti. O tome govori ova knjiga.
U biti, riječ je o priručniku koji omogućuje razumijevanje zabluda u koje je uhvaćen Zapad. Rat u ime mira u pitanje dovodi rukovođenje Europske unije, najvažnije političke institucije na starom kontinentu. Knjiga zaključuje – kako smo već upozorili u prijašnjem paragrafu – da rat u Ukrajini nije uzrok crnih dana, već njihova logična posljedica. Kako da ne, Europa je izgubila kompas praktički na svim područjima: u međunarodnoj politici, diplomaciji, gospodarstvu, migrantskoj politici, multikulturalnom pluralizmu, a o globalnom zagrijavanju da i ne govorimo. Ako si slab, napast će te. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Rat u Ukrajini stoga je vanjsko ogledalo u kojem se razotkrila duboka mana. U pozadini su razlozi koji su potpuno razumljivi. Europa je postala slaba jer je zapadna civilizacija – koja se temelji na Starom kontinentu – izgubila zamah.
U knjizi se bavimo temeljnim pitanjem zašto se to dogodilo. Možda je Rat u ime mira pomalo pesimističan. Ali to je samo na prvi pogled. Želi čitatelju otvoriti oči za ono što se događa. Zapad i Europska unija su sudbina nas živih. Ovo je naša domovina, druge nemamo i nećemo je imati. Ono što se događa u Europi na značajan se način odražava u Hrvatskoj. Zato se treba boriti za Europu.
Kao polazište, potrebno je, dakle, inzistirati na dokumentima kojima se utvrđuje njezin identitet, konkretno na onom posljednjem koji je prihvaćen i ima snagu zakona. To je Lisabonski ugovor (2007.). U njemu se navodi da EU proizlazi iz europskog duhovnog i kulturnog naslijeđa, što prvenstveno uključuje njezin židovsko-kršćanski svjetonazor. U ugovoru se ne spominju ni mediteranske izbjeglice ni LGBT+ zajednica. Greta Thunberg također nije dio europske agende, iako je danas susrećemo na svakom koraku. „Klimatske promjene” u Lisabonskom ugovoru pojavljuju se samo jednom. Politika koju vodi Bruxelles time je otuđena ne samo od temeljnih dokumenata Unije, već prvenstveno od njezinih građana.
Nije uvijek bilo tako. Očevi utemeljitelji mislili su drugačije od današnjih moćnika na kontinentu. Smatramo da lavovski dio krivnje leži na preokretima koji su uništili duhovni identitet Zapada, posebno u prošlom stoljeću. Njihovo djelovanje jasnije se vidi u današnjici. Bitna točka s koje polazimo jest da nema kulture bez judeokršćanske tradicije, bez vjerovanja. U povijesti naime nije postojala civilizacija koja je bila bez metafizike, odnosno ozračja vječnosti. Ni danas dapače ne nailazimo na bilo koju takvu civilizaciju. Vjera u vječni život i superiornost ljudske osobe proteže se i na druga područja. To je vjera u naciju, u obitelj, u jezik, u ono što zovemo temeljna utočišta čovjeka. U knjizi se navodi da su se ona našla na nasilnom propuhu. Pritom je zapadni dio dublje uronio u dekadenciju nego istočni. Podlegao je revoluciji iz svibnja 1968., što je najdalekosežnija antropološka promjena u modernom vremenu.
Hrvatska joj nije bila izložena u prvom valu jer se prevrat ’68 vremenski poklopio s hrvatskim proljećem. Događaji koji su te godine zahvatili komunističke zemlje nisu – osim godine u kojoj se pojavili – imali mnogo zajedničkog s ljudima koji su se nalazili iza željezne zavjese. Svi su oni nastojali živjeti u sustavu zapadne demokracije koji se temelji na poštovanju tradicionalnih vrijednosti. Njegovo ukidanje bilo je temeljni cilj revolucionara 1968. s one strane željezne zavjese, na Zapadu, posebice u Francuskoj i Njemačkoj. Stanovnici zemalja koje je Zapad izravno ili neizravno okupirao 1945. (Titova Jugoslavija) željeli su upravo suprotno: htjeli su se vratiti tradicionalnom svijetu koji je na slobodnom Zapadu bio napadnut kombinacijom frojdomarksizma s jedne strane i sve invazivnijeg kapitalizma, utjelovljenog u sofisticiranim varijantama potrošačkog društva, s druge. Čak i ako revolucionari iz ’68. na prvi pogled nisu bili uspješni, uništenje zapadne civilizacije napredovalo je tijekom desetljeća do točke u kojoj je Europa postala žrtva imperijalnih težnji svojih velikih susjeda, Ruske Federacije. Odatle rat u Ukrajini. U drugom valu Hrvatska je snažno izložena recidivima iz 1968. jer se sada doslovno našla na prvoj crti.
A o čemu se uistinu radi? Što je to „revolucija 1968.”? Tko su njezini akteri, koji su bili njihovi ciljevi? Da bismo stigli do biti pojava, treba pristupiti analitički i otkloniti klišeje ili predrasude. Studenti nadahnuti neomarksizmom koji su u svibnju 1968. marširali europskim sveučilištima bili su, naime, ljevičari samo naizgled. Potjecali su iz bogatih građanskih obitelji. Njihov se program dobro poklopio s nadolazećim valom konzumerizma koji je tada pljusnuo iz SAD-a u Europu. Metafizika europskog društva došla je pod zvono žestoke kritike: počela se sustavno uklanjati iz središta zbivanja, gdje je bila tijekom povijesti. Pritom su se poklopile dvije ideologije.
Prva je bio marksizam. Marx je učio da su čovjekova osobnost, njegova individualnost i svijest samo proizvod društvenog bića. Čovjek se mora osloboditi sebe da bi se prenio u kolektiv. Oni koji se sjećaju socijalizma, odnosno puta u besklasno društvo, znaju da je naglasak bio na grupnim aktivnostima koje su se odvijale posvuda. Građanin je uvijek bio dio kolektiva. Zvali su to radni kolektiv. Rijetkom je pojedincu bilo dopušteno biti sam – ili misliti svojom glavom. A kolektivni mir socijalističkog društva bio je opasan najviše za društvo samo. Zato je socijalizam i propao 1989.
Druga ideologija bila je ideologija konzumerizma. I ovdje je čovjek dio kolektiva, ali u drugačijem smislu. Velike korporacije koje vladaju svijetom organiziraju ljude na način sličan socijalističkom. Samo je svrha drugačija: radi se o ulasku osobe u kolektiv konzumerizma. Umjesto manifestacija za komunizam, proslava prvog i devetog maja, okupljanja na stadionima gdje se iskazivala odanost Titu i Partiji, danas se ide u trgovačke centre. Ondje mnoštvo sudjeluje u povorkama trošenja. Čovjek tamo ne ide više jer mu nešto treba. Ide jer ono što mu treba jest posjet trgovačkom centru.
Međutim, da bi to mogao učiniti, mora najprije izaći iz onoga što se zove njegova vlastita bit. Čovjek nije rođen ni da bude revolucionar ni potrošač. Njegova je bit negdje drugdje. Ako ga svedemo na spomenutu kategoriju, gubi ono najvrjednije što ima, a to je smisao. Čovjek može živjeti u siromaštvu, bez krova nad glavom, u pustinji i samoći, čak i neko vrijeme bez hrane i vode, ali ne može biti bez smisla. Religija je možda doista bila opijum za narod, kako je učio Marx, ali nije štetila zdravlju. Međutim, nakon 1968. Europa je odbacila opijum, kako ga je opisao utemeljitelj marksizma. Ljudi su sve manje religiozni. No, pronašli su novo „opijanje”, ovoga puta pravo. U središnjoj zemlji EU-a, Francuskoj, godišnje se proda 65 milijuna kutija antidepresiva. Ostale je prate, halucinantnim ritmom. Hrvatska također. Treba se samo malo osvrnuti oko sebe, prema poznanicima, prijateljima, susjedima. Pojedinac se jednostavno više ne snalazi u modernom društvu. O tome pišemo.
Udar 1968. bio je toliko važan jer je otrgnuo zapadnog čovjeka od pretpostavki i normi koje je prije automatski prihvaćao, a to su sklad s obitelji, društvom, vjerom i zemljom, s tradicijom i umjetnošću, u konačnici. To su bili megaliti značenja, koji su sada bolno odsutni.
Kako se zapadni čovjek oslobađao načina života naslijeđenog od svojih predaka, otvarao se vrijednostima potrošačkog društva u nastajanju. Revolucija ’68., koja se odvijala paralelno s usponom hormonske kontracepcije, hipi pokretom i novim žanrovima u popularnoj glazbi (The Beatles, na primjer), pokazala mu je put dijametralno suprotan vrijednostima odricanja, tj., put zadovoljavanja i plastičnog zadovoljstva. Put nevjere. Oslobođeni čovjek više nije osjećao grižnju savjesti ako je živio iznad standarda koji su mu zarađena sredstva dopuštala. Pojavile su se bankovne kartice na odgodu plaćanja i krediti.
Revolucija je zadala još gori udarac društvenom stupu zvanom autoritet. Primjerice, izjednačila je učenika s učiteljem. Nadalje, odbacila je očev autoritet: danas djeca diktiraju roditeljima što da rade. Također je odbacila autoritet političke klase. Sve je to pridonijelo činjenici da danas u Bruxellesu (i drugim europskim prijestolnicama) prečesto imamo političare koji su novačeni u trećoj ligi. To dodatno otežava činjenica da mnogo puta one koji se žele prekrižiti kod kuće šalju iz njihovih domovina u grad magle. Ne uvijek, ali često. Sve to pridonosi donekle malo ohrabrujućem zaključku: nekada je na Zapadu postojao političar – monarh. S obzirom na različite okolnosti, danas nešto slično možemo samo uzalud tražiti. Postoje iznimke, ali one potvrđuju pravilo. Kralju je naime svojstveno da ne zastupa svoj interes, nego opći. Njegov je interes narod, zemlja i kraljevstvo. Elizabeta II., koja se oprostila u prvoj polovini rujna 2022., bila je posljednji monarh stare škole. Možemo se prisjetiti bezbrojnih stvari koje je učinila za Veliku Britaniju. Ali ne možemo se sjetiti nijedne koju je napravila za sebe. Kod njezine djece već postoji velika razlika. Poznati su po ljubavnim pričama ili ljubavnim aferama. Po sebi. Njezini najmlađi unuci ionako su samo u službi samopromocije. Nije im stalo do kraljevstva: Meghan Markle, princ Harry i kruna? Bistroumni nesmisao.
Politika koja vlada u Europi, konkretno u Njemačkoj, Francuskoj, oblikovana je prema ideologiji ’68. To je kombinacija marksističkih teza i lažnog liberalizma.
Danas je štafetnu palicu od revolucije 1968. godine preuzela takozvana buditeljska ideologija koju poznajemo pod engleskim nazivom „woke”. U Hrvatskoj se o tome malo piše, iako to postaje – ili je već postalo – norma na Zapadu, posebice u SAD-u. I da, postoji nešto takvo već u glavnom gradu: Tomašević i njegov pokret Možemo već se djelomično bazira na elementima novog svjetonazora.
„Ludosti” koje Bruxelles izvozi građanima EU-a u dodiru su upravo s tom ideologijom. Budući da je to zabijanje čavala u lijes EU-a, mi mu se također posvećujemo. Hrvatska ne može bez posljedica preživjeti rušenje ili raspad Unije. Izraz „woke” na hrvatski bi se preveo kao „biti probuđen”, „buđenje”. Radi se o tome da ljudi trebaju izoštriti pogled na nepravde koje se događaju ili su se dogodile u društvu. To znači da treba biti svjestan svake spolne, rasne, profesionalne, ekološke ili druge diskriminacije. Ovo je u principu dobro. Ali problem s „buđenjem” je što ne poznaje mjeru, te se pretvara u oruđe za uništavanje povijesti, civilizacije i svega što je društvo pozitivno učinilo. Eliminirajući diskriminacije iz prošlosti, uvode nove, znatno gore ili teže diskriminacije u sadašnjosti.
Sada su krivi oni koji su n-ta generacija počinitelja nepravde. Portugalce, tako, krive jer su njihovi mornari otkrili Ameriku. Krivnju treba podijeliti sa svim Europljanima – i s onima koji nisu Portugalci i s onima koji još nisu bili rođeni u to vrijeme. Kao upozorenje na takvo iskrivljenje, naslovnicu krasi djelo Salvadora Dalija Otkriće Amerike, također poznato kao San Kristofora Kolumba. Navedeni autor u svojim najistaknutijim značajkama odražava duh Zapada, bilo da se radi povijesnom trenutku bilo da je riječ o njegovom umjetničkom ostvarenju.
Ali stvari ne treba podcjenjivati. U posljednjem grču, pripadnici buđenja žele iz društva (i povijesti) ukloniti dominaciju „bijelog” muškarca (ili bjelkinje u istoj poziciji), kojeg smatraju uzrokom svih nepravdi, danas i u prošlosti. Time dobivamo diskriminaciju, protiv koje treba udariti u gong. Ali i buditeljska ideologija ima poteškoća. Suočava se, naime, s vlastitim apsurdom jer ne može izdržati objektivan dodir sa stvarnošću.
Protivi se logici, kako bi drugačije i moglo biti: dolazi, naime, iz marksizma. Čovjeka definira kao isključivo društveno biće. Marksistička borba za prava proletarijata zamijenjena je borbom za prava manjina, izbjeglica, atmosfere i slično.
Nakon toga se „woke” zalaže i za LGBT+ prava. Istodobno, svake godine tvorci te ideologije pronalaze novu manjinu koja trpi štetu. Zato marljivo dodaju slova u kraticu. Na kraju redakcije Rata u ime mira slova u akronimu broje sedam jedinica: LGBTIQA+. Ali sa svakim dodanim slovom zapadna, europska civilizacija korak je bliže kraju.
Rat u ime mira tako je intenzivno posvećen proturječjima koja su suoblikovala današnje vrijeme. Ako je buđenje opsežan gost na njegovim stranicama – opširno ga spominjemo. U okviru fenomena koje analiziramo intenzivno se obrađuju marksizam i frojdizam. Svakom od njih posvećeno je posebno poglavlje. Ako je „probuđenje” nasljednik revolucije iz 1968., marksizam i frojdizam su njegovi temelji. S tim u vezi citiramo odlučan sud francuskog književnika Andréa Malrauxa.
Knjiga također analizira Jeana Paula Sartrea, književnu ikonu 20. stoljeća. Otkriva kako je djelomično odgovoran za ideološku zbrku koja je zahvatila Zapad od kobne 1968. godine naovamo. Čitatelj će se iznenaditi koliko je modernih anomalija stvorio netko koga ovdašnja javnost tek ovlaš poznaje. Kao i drugdje u tekstu, i u tom je slučaju svaka tvrdnja potkrijepljena citiranim materijalom. Knjiga – radi boljeg razumijevanja sve jače ideologije kojom se potlačuju građani EU-a – pribjegava usporedbi današnje situacije s onom koja je vladala u SFRJ krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u Beogradu i Bruxellesu. Uspoređujući Miloševića s Putinom i Srbiju s Ruskom Federacijom, ona skida mnoge velove s tajni rata u Ukrajini.
U zaključnom dijelu Rata u ime mira analiziramo buduće perspektive, i to one koje predstavljaju službena, briselska razmišljanja. Odbacujemo ih, slijedeći argumente nečega što nazivamo zdravim razumom. Iznenadit ćete se koliko ga ima na svijetu. Na kraju, nudimo optimalan model rješavanja problema u koje su nas uplele stranputice onih koji vladaju Europom i Zapadom. Čitatelj će se iznenaditi koliko je to jednostavno.
Uvod u knjizi „Rat u ime mira“
Knjigu možete naručiti OVDJE.
NOVA KNJIGA – „RES PUBLICA ALBONESSIUM“ PRIKAZUJE POVIJESNE DOGAĐAJE, NJIHOVE AKTERE, SPOMENIKE KAO I OSOBE KOJE SU STVARALE POVIJEST LABINA
Grad Labin smjestio se na istočnoj strani Istarskog poluotoka, između rijeke Raše, Čepićkog polja, Plominskog zaljeva, južnog masiva Učke i Kvarnerskog zaljeva. Upravno-teritorijalno pripada najzapadnijoj hrvatskoj županiji – Istarskoj te ima izlaz na more i obalu dužine oko 25 km. Grad se sastoji od starog dijela smještenog na brežuljku, na 320 metara nadmorske visine, te pod njim prostrtog novog dijela grada. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine u gradu je živjelo 10.424 stanovnika, što ga čini petim najvećim gradom u Istri. U sastavu Labina nalazi se sedamnaest naselja koji zajedno čine područje Labinštine, čije je podzemlje poznato po jednom od najkaloričnijih kamenih ugljena u Europi.
Naseljeno još od pretpovijesnog vremena, područje današnjeg grada Labina, zajedno s matičnim poluotokom, proživjelo je mnoge političke, društvene i kulturološke promjene. U starom vijeku ondje su živjeli Liburni, a prema Bernardu Benussiju, grad je bio i središtem liburnske upravne jedinice Phalantes. Tijekom Histarskih ratovova Rimljani su osvojili Istarski poluotok do rijeke Raše, a područje Labina (lat. Alvona, „grad na brdu“) pod upravom staroga Rima postaje municipij. Od pada Rimskog Carstva Labinom su vladali Odoakar, Ostrogoti, Bizantinci, Langobardi i Franci, a od 1207. Labinom i okolicom vladaju akvilejski patrijarsi sve do 1429. kada grad dolazi pod upravu Mletačke Republike koja će mu utisnuti i danas tako prepoznatljiv venecijanski štih. Nakon propasti Serenissime Campoformijskim mirom 1797. grad je nakratko pripao Austriji, da bi 1806. zajedno s cijelom Istrom potpao pod francusku vlast. U tom kratkom, ali turbulentnom periodu francuske uprave dolazi do ukidanja privilegija gradskog plemstva te promjena u sudstvu i gradskoj upravi u duhu francuskog liberalizma. Francuska vladavina bila je kratkog daha pa Labin već 1814. s cijelom Istrom ponovno potpada pod vlast Austrije.
Ovo je razdoblje ubrzanog ekonomskog razvoja Labinštine. U to se vrijeme otvara ugljenokop te počinje komercijalna eksploatacija ugljena pa dolazi do ekonomskog razvoja cijele Labinštine. Austrijsko društvo „Trbovljansko rudokopno“ 1881. godine sve labinske rudnike objedinjuje u jednu tehnološko-proizvodnu cjelinu, a Labin doživljava svakoliki razvoj i modernizaciju. Bilo je to razdoblje prosperiteta i napretka u kojem su izgrađene ceste, podignute škole i bolnice, uređen cestovni i morski putnički i trgovački promet, uvedena poštanska služba, izvršena prva precizna katastarska izmjera teritorija, uređen i znatno poboljšan društveni i kulturni život građana Labina. U to je doba Labin, po sastavu stanovništva i mentalitetu, pretežito talijanski grad čije stanovništvo govori isključivo talijanski jezik. Mjesto je to malih trgovaca, obrtnika, veleposjednika, radnika, državnih službenika i poljoprivrednika. Svršetkom Prvoga svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske Monarhije završava doba austrijske vladavine. Dolazak okupacijskih postrojbi talijanske vojske označio je početak talijanske vladavine, a ta je vladavina uskoro i formalizirana Rapalskim ugovorom 1920. godine kada je Labin zajedno s Istrom pripojen Kraljevini Italiji. Unatoč novom ekonomskom i gospodarskom procvatu, predvođen snažnim razvojem rudarstva i osnivanjem novih naselja (Raše i Podlabina), nezadovoljstvo radara fašističkim vlastima kulminiralo je pobunom i osnutkom Labinske republike (2. ožujka – 8. travnja 1921.).
Izbijanjem Drugoga svjetskog rata u gradu sve više jača antifašistički pokret pa se veliki dio stanovništva priključuje partizanima. Svršetkom rata Labin se zajedno s Istrom pripaja Hrvatskoj u sklopu Jugoslavije. Tijekom jugoslavenskog perioda rudarstvo i dalje ostaje glavnim nosiocem ekonomskog razvoja grada i njegove okolice. Osamostaljenjem Hrvatske i izbijanjem Domovinskog rata Labinjani daju svoj doprinos u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sudjelovanjem u 119. brigadi Pula, 154. domobranskoj pukovniji Pazin, 35. inženjerijsko-pontonirskoj bojni Pula i 9. gardijskoj brigadi „Vukovi“, na ponos grada i njegove okolice. Prelaskom na nove tehnologije era rudarenja polako dolazi do svog zalaska. Posljednji zatvoreni rudnik u Hrvatskoj bio je onaj u Tupljaku 1999. godine. Time je Labin zakoračio u novo tisućljeće ostavivši svoje rudnike u ropotarnici povijesti. Novo vrijeme donijelo je turistički uzlet Labina u kojem su rudnici koji su stvorili grad kakvim ga danas poznajemo postali zaštitnim simbolom grada.
Knjiga „Res publica Albonessium“ nastala je u želji da se na jednom mjestu ukratko objedini prošlost prikazom povijesnih događaja, njihovih aktera, spomenika kao i osoba koje su svojim djelovanjem stvarale povijest grada Labina – grada mletačkih patricija, znanstvenika, umjetnika i revolucionara; grada radnika i rudara.
Deni Vlačić predsjednik Katedre Čakavskog sabora Labin
Knjigu možete naručiti OVDJE.
SVE ŠTO STE ŽELJELI ZNATI O AUSTROUGARSKOM TOPNIŠTVU, SAD ČITAJTE I DOZNAJTE IZ NOVE KNJIGE ZVONIMIRA FREIVOGELA
Već poznati mornarički autor Zvonimir Freivogel ponovno se vratio temi s kopnenih bojišnica i napisao knjigu o austrougarskom topništvu u Prvome svjetskom ratu.
Tema austrougarskog topništva rijetko je opisivana u literaturi hrvatskog govornog područja i osim nekoliko članaka u stručnim i popularnim časopisima ili enciklopedijama nema djela koje bi se bavilo tim područjem. Autor je stoga odlučio ispuniti tu prazninu vlastitom svojevrsnom enciklopedijom austrougarskih topova, haubica, mužara, minobacača i strojnica, u kojoj se na jednom mjestu može naći pregled svih topovskih oružja koja su austrougarske oružane snage rabile tijekom Prvoga svjetskog rata. Poslije uvodnog teksta slijede poglavlja o pojedinim vrstama topništva, od poljskog i brdskog, preko tvrđavskog, opsadnog i obalnog, sve do protuzrakoplovnog i do oružja koje je rabljeno u rovovskom ratu, poput minobacača i strojnica. Knjiga je bogato ilustrirana i dopunjena tablicama s taktičkim i tehničkim podatcima samih topova te podatcima o organizaciji austrougarskog poljskog, brdskog i teškog topništva prije i tijekom Prvoga svjetskog rata.
U ZAGREBU PREDSTAVLJENA KNJIGA SJEĆANJA POKOJNOG GENERALA HV-a IVANA BASARCA
Na Zagrebačkom velesajmu predstavljena je u utorak 27. lipnja knjiga sjećanja pokojnoga general-pukovnika Ivana Basarca „Ako padne Petrinja, past će Beograd“. Naslov je intrigantan, iako nije u izravnoj vezi sa sadržajem, ali pruža nov pogled na jedan dio operacije Oluja – tzv. prvu petrinjsku fazu – koja, čini se, još nije završno objašnjena, jer se javljaju i nove interpretacije. Ili jest objašnjena, a ova knjiga tek je posmrtno opravdanje i pokušaj samoga Basarca, odnosno njegova sina Gorana, kako bi ga opravdao i događaje prikazao onako kako ih je otac Ivan neposredno doživio i kasnije zapisao, a sin Goran pripremio za knjigu koja je interesantno štivo.
Zanimanje je bilo prilično veliko. Više od 100 ljudi, ali ono što je najintrigantnije su nastupi policijskoga generala Mladena Markača koji je oslobođen u Haagu i general-pukovnika Mladena Kruljca.
„Basarac je računao na snage koje mu nisu poslane“, objasnio je general Markač. U knjizi Basarac se žestoko obračunava s generalima Tusom, Červenkom, Miljavcem, Vrbancem, Domazet Lošom i Toljem.
Basarca je teret neuspjeha u Petrinji pratio do kraja života. Umro je na zubarskoj stolici 2007. u 61. godini. Bliže sam ga upoznao na utakmicama Dinama još prije Oluje. Kao član Dinamove skupštine i navijač sjedio je do 2000. u loži Maksimir. Kada je došlo do promjena izgubio je tu privilegiju.
Basarca sam poslije neuspjeha u Petrinji, doživio kao melankoličnu osobu, potištenoga i snuždenoga. Kroz razgovor stekao sam dojam kako se bojao haške optužnice. Vjerojatno je pretpostavio kako će poslije pada Bobetka, „nezaštićen i posramljen“ biti izručen Haagu. Umjesto Bobetka, iako nije imao tu težinu ni karijeru. Da će mu neki kolege to smjestiti!
Markačev govor potvrđuje kako je mit o nekom svetom trojstvu Tuđman – Šušak – Bobetko nevjerodostojan i neutemeljen. Bobetko je bio samo poslušan dvojici najvažnijih, poslušniji od generala Tusa, čak i više od toga. Bobetka je Tuđman umirovio 15. srpnja 1995. nešto prije akcije Oluja zbog bolesti, starosne dobi (76 godina) i gubljenja Tuđmanova povjerenja. Tuđman je prestao vjerovati u generalove sposobnosti, kada je noću 30. ožujka 1995. na Vran planini u Bosni i Hercegovini Bobetko izgubio petoricu vojnika koji su se smrznuli u snježnoj mećavi. Bobetko je poslije toga teško prihvaćao zapostavljanje, naslućivao je kraj i počeo je davati nekontrolirane izjave. O tome sam zapitao ministra obrane Šuška 25. svibnja 1995. nekoliko dana prije vojnog mimohoda na Jarunu. Šušak je iznenađujuće izravno kritizirao Bobetka.
Mit o Bobetkovu herojstvu pojačala je izjava kako neće prihvatiti hašku optužnicu ni upućivanje u haški pritvor, po cijenu života, što je moglo značiti da će se prije ubiti nego predati.
Još hrvatski povjesničari nisu napisali ni sažetak gibanja sedamdesetih, a kamo li dubinske biografije najznačajnijih protagonista, pa tako i biografije ličnosti kojih se djelovanje proteže na devedesete. Među njima ni životopis generala Janka Bobetka, kao i njegovo savezništvo s generalom Ivanom Basarce.
OBJAVLJENA DOSAD NEPOZNATA SJEĆANJA GENERAL-PUKOVNIKA IVANA BASARCA IZ DOMOVINSKOG RATA
Ova knjiga stavljena ispred nas nastala je na temelju sjećanja hrvatskog generala Ivana Basarca (Sombor, 1946. – Ozalj, 2007.). Riječ je o subjektivnoj analizi i tumačenju vojnih zbivanja u Domovinskom ratu važnog aktera sa svim njegovim osobnim ocjenama i viđenjima, iskustvima i doživljajima. Basarčeva sjećanja ulaze u područje interesa široke publike zainteresirane za povijest Domovinskog rata. Također ona će biti od pažnje i stručnjacima povjesničarima specijaliziranim za vojnu problematiku, ali se i periferno dodiruje na nekim mjestima s aspektima političke i diplomatske povijesti Domovinskoga rata. Nema nikakve dvojbe da će ovaj dosad javno nepoznati memoarski rukopis donijeti neka nova saznanja o vojnim događanjima iz Domovinskoga rata. Ono će zasigurno rasvijetliti niz nepoznatih pojedinosti iz vojne povijesti Domovinskoga rata iz pera njegova važnoga sudionika, posebno iz najvažnijih vojnih operacija toga rata. U svakom slučaju Basarčevi subjektivni pogledi ne umanjuju vrijednost njegovih memoara kao povijesnog izvora za proučavanje Domovinskog rata kojeg svakako valja uzeti u razmatranje. O njegovoj vrijednosti i kvaliteti nesumnjivo će prosuđivati u budućnosti i ocjenu davati historiografija koja se bavi Domovinskim ratom, dok će drugim čitateljima ono poslužiti da putem Basarčevih sjećanja ponovno vide jedan specifičan kut gledanja na jedan od ključnih događaja suvremene povijesti hrvatskog naroda.
PRVA DETALJNA ANALIZA TRAVANJSKOG RATA 1941. U BANOVINI HRVATSKOJ I DRAVSKOJ BANOVINI
Travanjski rat 1941. godine jedan je od prijelomnih događaja u povijesti Jugoslavije. On je istovremeno bio kraj i početak. Iako je trajao samo 12 dana (6. – 17. travnja 1941.), za njegove uzroke, tijek i posljedice vezane su mnoge kontroverze. Tema monografije prostorno je i vremenski određena već u naslovu. Za Banovinu Hrvatsku i Dravsku banovinu odlučili smo se jer su se upravo u njima najbolje odrazile složene političke prilike koje su vladale u Kraljevini Jugoslaviji u razdoblju njezinog postojanja.
SINTEZA GLAVNIH DOGAĐANJA RATA U HRVATSKOJ 1991. KROZ PRIZMU JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE I HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA
Danas u hrvatskoj historiografiji egzistira čitav pregršt knjiga i članaka (popularnih, stručnih i znanstvenih) koji se bave raznim aspektima Domovinskog rata (ratnim operacijama, sjećanjima sudionika, ratnim zločinima…itd), ali rijetko išta od navedenog daje presjek glavnih događaja iz presudne 1991. godine. Upravo zato je temeljna svrha ove knjige davanje sinteze glavnih događanja kroz prizmu, sa jedne strane Jugoslavenske narodne armije, a sa druge strane hrvatskih obrambenih snaga (temeljne i specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova RH, Zbora narodne garde te potom Hrvatske vojske i postrojbi Narodne zaštite).
Glavni protivnik (uz asistenciju postrojbi pobunjenih Srba) hrvatskim obrambenim snagama te 1991. godine bila je Jugoslavenska narodna armija (JNA). Upravo iz navedenog razloga prvi dio knjige posvećen je genezi JNA od 1945. do 1991. godine. To se u prvom redu odnosi na objašnjenje doktrine i koncepcije predviđene uporabe JNA u slučaju oružanog konflikta, a potom i na promjene ustroja koje su pratile navedene promjene u doktrini i koncepciji uporabe JNA. Posebno poglavlje u prvom dijelu knjige posvećeno je detaljnom opisu razmještaja (dislokacije) postrojbi JNA (kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane te ratne mornarice) na ozemlju Republike Hrvatske te 1991. godine. Ovo je iznimno važno jer se na temelju navedenog razmještaja postrojbi JNA može dobiti detaljan uvid sa kojim postrojbama je JNA raspolagala za provedbu svog zamišljenog ratnog cilja.
Drugi dio knjige opisuje ratna djelovanja JNA protiv Republike Hrvatske. Da bi shvatili položaj i ulogu koju će JNA imati 1991. godine dana je geneza procesa transformacije JNA od čuvara i garanta jugoslavenske opstojnosti do glavnog pomagača u pokušaju provedbe plana o stvaranju zamišljene velike Srbije. Upravo sa ciljem provedbe navedenog plana Generalštab (Glavni stožer) JNA je isplanirao napadnu operaciju protiv Republike Hrvatske sa radikalnim ciljem te potom izvršio ojačavanje već postojećih snaga na području Hrvatske dovođenjem novih postrojbi. Međutim, ozbiljno podcjenjivanje snage otpora te jedinstva i upornosti hrvatskih branitelja dovodi do propasti napadne operacije JNA.
Budući je vrh JNA bio uvjeren u uspjeh napadne operacije nije poduzeo mjere za osiguranje proboja svojih postrojbi iz blokiranih vojarni u dubini područja Republike Hrvatske. Predaja niza navedenih vojarni te skladišnih objekata JNA donijeti će Hrvatskoj vojsci onu potrebnu ravnotežu u opremljenosti vojnom tehnikom da će svaki budući pokušaj pokretanja opsežne napadne operacije postati neizvediv. Kao rezultat propasti napadne operacije JNA je prisiljena prihvatiti realnost postojanja Republike Hrvatske te nakon pregovora sa hrvatskom stranom dolazi do povlačenja preostalih postrojbi sa neokupiranih područja Hrvatske, u prvoj fazi, na okupirana područja, a nakon dolaska snaga UN-a, sa hrvatskih okupiranih područja, uglavnom na područje Bosne i Hercegovine.
Tako je Republika Hrvatska preživjela i dočekala početak 1992. godine sa trećinom svoga ozemlja pod okupacijom i nadzorom snaga pobunjenih Srba. Svojom uspješnom obranom većeg dijela svoga ozemlja Republika Hrvatska je zorno pokazala i dokazala da zaslužuje imati svoju neovisnost, a dolaskom snaga UN-a uspostavljen je relativni mir koji je Hrvatska vojska iskoristila za svoje jačanje kako u doktrinarnom i koncepcijskom smislu (u potpunosti odbacujući doktrinu i koncepciju JNA) tako i u ustrojbenom te tehničkom pogledu. Sve navedeno dovesti će 1995. godine do pobijednosnih vojnih poduhvata „Bljesak“ i „Oluja“, a koji će potom biti temelj za provedbu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine, čime će Republika Hrvatska uspostaviti svoj suverenitet na čitavom svom ozemlju.
ZAVRŠNA KNJIGA U SERIJI O AUSTROUGARSKIM RATNIM BRODOVIMA U PRVOME SVJETSKOM RATU
Sve ratne mornarice svijeta raspolažu, osim bojevnim brodovima, i nizom pomoćnih ratnih brodova. Tako ni austrougarska ratna mornarica nije bila iznimka. Osim specijalno građenih brodova za razne namjene (radioničkih brodova, brodova matica za torpiljarke i podmornice, brodova za spašavanje, tegljača i jahti) tijekom rata unajmljen je ili rekviriran niz trgovačkih brodova kako bi služili kao pomoćni brodovi za prijevoz ljudstva i tvoriva, kao ophodni i protupodmornički brodovi, topovnjače ili bolnički brodovi. Svim tim većim i manjim parobrodima, kao i nizu minskih brodova – minopolagača i čistača mina – čije se djelovanje često zaboravljalo, posvećena je ova knjiga kao završna u seriji o austrougarskim ratnim brodovima u Prvome svjetskom ratu.
Osim tehničkih i povijesnih podataka te brodskih sudbina poslije Prvoga svjetskog rata, u knjizi se može naći i niz fotografija i crteža u njoj opisanih minskih, pomoćnih, transportnih i bolničkih brodova.
Knjigu možete naručiti OVDJE.