IME MI JE SARAJEVO

Roman Ime mi je Sarajevo autorice Adriane Kuči smješta se u sam epicentar traumatične povijesti rata u Bosni i Hercegovini – opsadu Sarajeva (1992.–1995.), jednu od najdužih opsada modernog doba. Ovdje grad nije tek scenografija, već aktivni sudionik, prostor koji diše zajedno s likovima, grad koji postaje simbol i individualne patnje i kolektivne izdržljivosti. Autorica pokazuje da je Sarajevo više od geografskog toposa: ono je emocionalni pejzaž, slojevito mjesto sjećanja u kojemu se povijest i intima neprestano prepliću.
Glavna junakinja Lana nosi u sebi obilježja jedne čitave generacije – mladih ljudi čiju je adolescenciju i formiranje identiteta nasilno prekinuo rat. Njezina sjećanja na školske dane, prve ljubavi, prijateljstva i sitne svakodnevne radosti uvijek su u sjeni granata, snajpera i smrti bližnjih. Lana nije tek pojedinac, već figura „kolektivne junakinje“ – njezina trauma, nostalgija i čežnja odražavaju iskustvo tisuća Sarajlija koji su odrastali u uvjetima opsade.
Autorica ne štedi čitatelja brutalnosti rata već prikazuje dramatične prizore opsade – od skrivenih susreta u podrumima do trčanja kroz ulice pod snajperskom vatrom i stradavanja, od spaljivanja knjiga kako bi se zagrijala kuća do rastanaka koji se ne znaju jesu li posljednji. No ono što roman čini posebnim nije samo opis ratne svakodnevice, već i fokus na njezine dugoročne posljedice. Opsada se ne završava Daytonom; ona se nastavlja u mislima, u odnosima, u ožiljcima koje Lana nosi godinama kasnije, dok živi izvan Sarajeva. Rat, sugerira autorica, nikada ne ostaje u prošlosti – on je uvijek sadašnjost u unutarnjem životu onih koji su ga preživjeli.
Ime mi je Sarajevo vješto spaja intimnu ispovijest s kolektivnim pamćenjem. Ljubavna priča Lane i Emira, koja traje i nestaje kroz desetljeća, istodobno je i metafora za odnos čovjeka s gradom – vezu koja nikada ne prestaje, ma koliko puta bila prekinuta. Autorica pokazuje da osobne emocije – ljubav, gubitak, nostalgija – postaju ključ razumijevanja šire društvene stvarnosti. Premda se roman primarno fokusira na generacijsku traumu – neposredno iskustvo opsade koje obilježava subjektivni i kolektivni identitet preživjelih – on ipak otvara i mogućnost čitanja u kontekstu transgeneracijske traume. Prikaz odnosa roditelja i djece, primjerice u liku Emirove kćeri, sugerira da posljedice rata nisu ograničene samo na izravne svjedoke, već se prenose i na njihove potomke. Time se potvrđuje teza da traumatsko iskustvo nije zatvoreno unutar povijesnog trenutka, nego ostaje aktivan element u oblikovanju obiteljskih odnosa i društvenih struktura nakon rata.
Ovim romanom Adriana Kuči ulazi u korpus književnosti koja tematizira rat na prostoru bivše Jugoslavije, ali ga istodobno širi izvan granica svjedočanstva. Njezina proza nije samo dokumentaristička, nego i duboko refleksivna: ona istražuje kako rat preoblikuje identitet, kako trauma postaje konstanta u emocionalnom životu te kako se sjećanja pretaču u književni izraz. U tom smislu, Ime mi je Sarajevo nadilazi individualnu priču i postaje doprinos razumijevanju kulturne i povijesne memorije Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Čitatelj pred sobom nema samo priču o jednoj ženi, nego i literarno svjedočanstvo o gradu, generaciji i epohi. U liku Lane prepoznajemo univerzalnu sudbinu onih koji su preživjeli rat, ali su zauvijek obilježeni njegovim ožiljcima. U Sarajevu ovog romana sadržana je i ljubav i mržnja, i ljepota i bol, i život i smrt. Upravo zato Ime mi je Sarajevo treba čitati kao roman o ljudskoj krhkosti, ali i o nevjerojatnoj snazi da se preživi i kad sve izgleda izgubljeno.
U tom smislu, vrijednost ovoga djela ne iscrpljuje se njegovim čitanjem. U romanu nema artificijelne patetike ni estetskog uljepšavanja; riječ je o prozi koja zahvaća samu srž života – krhkoga, ranjivoga, ponekad nemilosrdnog, ali uvijek vrijednog življenja. Njegova snaga leži u sposobnosti da univerzalno predoči prijateljstva i ljubavi koje nadilaze vrijeme, kao i gubitke koji ostaju trajno prisutni u pamćenju. Stoga Ime mi je Sarajevo nije knjiga koju ćemo pročitati i odložiti: to je roman koji čitatelj dugo nosi u sebi, poput melodije dobro nam poznate pjesme čiji se odjek ne može utišati.

Danijel Tatić

O autorici:

Adriana Kuči rođena je 13. studenoga 1975. u Sarajevu. Autorica je više knjiga i tri romana. Njezin roman Ime mi je Sarajevo (Litera, 2022.), napisan izvorno na slovenskom jeziku, bio je nominiran za Cankarovu nagradu i doživio je veliku pažnju i kritike i čitatelja. Godinu kasnije objavila je roman Noč, ko je preplavala reko (Litera, 2023.), koji je privukao iznimnu pozornost kako čitateljske, tako i stručne javnosti. Na materinjem jeziku prethodno je objavila roman I prljavo i plavo (2017.), priču posvećenu izraelsko-palestinskom sukobu iz perspektive zaštićenih žena.
U književnosti se prepoznaje po snažnom emotivnom izrazu, po spoju dokumentarnog i intimnog, te po stalnom traganju za pripadnošću. Sarajevo je njezina tiha i trajna točka prijeloma – središte svega što jest i polazište njezina stvaralaštva.
Uz književni rad djeluje i kao urednica i prevoditeljica. Živi i radi u Ljubljani.