VELIKI BIOGRAFSKI LEKSIKON HRVATSKIH GENERALA I ADMIRALA OD 1804. DO 1918.

O KNJIZI:

Ovaj biografski leksikon je najvećim dijelom posvećeno hrvatskim generalima i admiralima Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije koji su zbog svoje uspješnosti na bojnim poljima i svojim ugledom stekli generalske i admiralske činove i visoka odličja i pri tome nikad nisu zatajili svoju privrženost hrvatskoj domovini. Istraživanje, na kojem se temelji ovo djelo, posvećeno je generalima i admiralima koji su rođeni na tadašnjem hrvatskom ozemlju (Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Kraljevina Dalmacija te Rijeka s okolicom) ili su podrijetlom s tog područja, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, a u činovima generala i admirala djelovali su u razdoblju od 1. siječnja 1804. do 31. prosinca 1918. godine, bez obzira u kojoj su europskoj vojsci službovali. Ukupno čak 401 biografija! Poradi znanstvene istine, nužno je istaknuti kako su časnici hrvatskog podrijetla bili u službi Habsburške Monarhije i u ranijem razdoblju, a njihov život i njihovo djelo također nije sustavno istraživano u hrvatskoj historiografiji.

O AUTORU:

BORIS TRNSKI rođen je 3. travnja 1962. u Novigradu Podravskom. Po nekim izvorima obitelj Trnski se početkom XVII. stoljeća doselila iz Galicije, vjerojatno iz područja grada Tarnówa (Poljska) u Novigrad Podravski. Najistaknutiji član obitelji je brigadir austrougarske vojske Ivan Trnski, poznati hrvatski književnik, prevoditelj, ilirac, župan, predsjednik Matice hrvatske i prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika, koji je u činu bojnika 15. ožujka 1866. stekao titulu viteza.

Boris Trnski potječe iz obrtničke obitelji. Sin je krojača Zdravka Trnskog i Katice Trnski, rođene Stazić. Osnovnu školu završio je 1977. u rodnom mjestu. Tijekom školovanja u osnovnoj školi bavio se streljaštvom, a 1975. postao je prvak Hrvatske i izjednačio jugoslavenski rekord u gađanju zračnom puškom u kategoriji pionira. Nakon osnovne škole 1981. završio je Vojnu gimnaziju u Zagrebu. Dana 27. srpnja 1985. završio je Vojnu akademiju kopnene vojske, smjer topništvo, te je promaknut u čin potporučnika i raspoređen u 590. mješovitu protuoklopnu topničku brigadu u Ćupriji (Srbija), na dužnost zapovjednika voda protuoklopnih topova T-12. Na toj dužnosti 27. srpnja 1986. promaknut je u čin poručnika i imenovan za zapovjednika bitnice protuoklopnih lansirnih oruđa 9P122. Nakon toga obnašao je dužnost zapovjednika bitnice protuoklopnih topova T-12. Na toj dužnosti 27. srpnja 1989. promaknut je u čin kapetana i imenovan za zapovjednika zapovjedne bitnice u divizionu topova 130 mm u sastavu 152. mješovite topničke brigade u Ćupriji.

Zahtjev za prestanak službe u JNA podnio je 16. listopada 1990. godine. Zbog nemogućnosti službenog odlaska iz JNA, 15. kolovoza 1991. dezertirao je iz postrojbe, za što je u odsutnosti osuđen na devet godina vojnog zatvora. U Zbor narodne garde službeno je ušao 14. rujna 1991., u kojem je neslužbeno obnašao dužnost zamjenika zapovjednika Zbora narodne garde u Koprivnici. Aktivno je sudjelovao u radnjama vezanim za osvajanje vojarne u Koprivnici. Po preuzimanju vojarne u Koprivnici 30. rujna 1991. obnašao je dužnost zapovjednika diviziona haubica 105 mm, s kojim je upućen na zapadnoslavonsko bojište, na područje između Novske i Lipika, gdje je sudjelovao u napadnoj operaciji „Orkan ’91“ (29. listopada 1991. – 3. siječnja 1992.). Sudjelovao je u bojevima kod Baira, Popovca, Brezovca, Livađana, Krički, Subocke, Donjeg Čaglića, Lovske, Korita i Jagme. Pohvaljen je za ostvarivanje odlučne topničke vatre kod zauzimanja motela „Trokut“.

Po ukidanju diviziona, a nakon ustrojavanja Centra za obuku i odgoj vojnika u Koprivnici 1. svibnja 1992., imenovan je za zapovjednika 2. bojne za temeljnu obuku. Na toj dužnosti 28. svibnja 1992. promaknut je u čin satnika. Dana 3. studenog 1992. imenovan je za savjetnika za ustroj u Upravi za ustroj Glavnog stožera HV-a. Od 3. studenog 1993. obnašao je dužnost višeg savjetnika za ustroj postrojbi kopnene vojske u Upravi za ustroj, popunu i mobilizaciju OS RH. Na toj dužnosti 27. prosinca 1993. promaknut je u čin bojnika. Dana 31. prosinca 1993. odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. „Za uspješno izvršavanje povjerenih zadaća i doprinos u izgradnji i razvoju OS RH“ 24. svibnja 1994. nagrađen je pištoljem s posvetom od načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka. Do kraja Domovinskog rata radio je na ustrojavanju, opremanju i nadzoru, prioritetno topničkih, ali i ostalih postrojbi HV-a. Po završetku Domovinskog rata ostao je u Glavnom stožeru OS RH. Dana 12. ožujka 1996. odlikovan je Redom hrvatskog trolista, a 21. travnja 1997. Spomenicom domovinske zahvalnosti za pet godina vojne službe.

„Za osobito uspješno izvršavanje postavljenih zadaća“ 21. svibnja 1998. pohvaljen je od zamjenika ministra obrane. U čin pukovnika promaknut je 24. srpnja 1998. Dana 1. siječnja 1999. imenovan je za voditelja Odsjeka za ustroj u Upravi za operativne poslove. Za uspješno obnašanje dužnosti 5. kolovoza 2000. pohvaljen je od načelnika Glavnog stožera OS RH. Zapovjedno-stožernu školu „Blago Zadro“ završio je 19. srpnja 2001., kada je pohvaljen od načelnika Glavnog stožera OS RH kao najbolji polaznik 9. naraštaja. Po završetku školovanja vratio se na istu dužnost. Spomenicom domovinske zahvalnosti za deset godina vojne službe odlikovan je 6. rujna 2002.

Dana 20. veljače 2003. imenovan je za voditelja Odsjeka za strategiju i dugoročno planiranje Uprave za obrambeno planiranje i međunarodnu vojnu suradnju Glavnog stožera OS RH. Na toj dužnosti 26. svibnja 2003. promaknut je u čin brigadira. U tom činu 28. svibnja 2004. imenovan je za načelnika Odjela za strategiju i politiku razvoja Uprave za obrambeno planiranje i međunarodnu vojnu suradnju Glavnog stožera OS RH. Za uspješno obnašanje dužnosti 11. svibnja 2004. nagrađen je dalekozorom od načelnika Glavnog stožera OS RH. Ratnu školu „Ban Josip Jelačić“ pohađao je u 7. naraštaju od 6. rujna 2004. do 30. lipnja 2005. godine.

Po završetku školovanja 1. srpnja 2005. imenovan je za nastavnika umijeća ratovanja u Ratnoj školi „Ban Josip Jelačić“. Za načelnika Katedre nacionalne sigurnosti i vojne strategije imenovan je 1. listopada 2007. „Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća“ 28. srpnja 2010. pohvaljen je od predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga. „Za osobite vojne zasluge u ustroju i razvitku oružanih snaga“ 22. ožujka 2013. odlikovan je Redom bana Jelačića. Dana 27. studenog 2014. imenovan je za prodekana za nastavu, a 1. listopada 2015. za prodekana za vojnu izobrazbu u Dekanatu Hrvatskog vojnog učilišta „Petar Zrinski“. Spomenicom domovinske zahvalnosti odlikovan je 24. svibnja 2016. Na vlastiti zahtjev umirovljen je 30. lipnja 2016. godine.

Autor je triju knjiga iz područja teorije o ratu, umijeća ratovanja, vojne povijesti i vojne strategije. Nakon umirovljenja, kao vanjski predavač, predaje teme iz umijeća ratovanja i vojne povijesti u Ratnoj školi „Ban Josip Jelačić“. Od 2018. bavi se istraživanjem hrvatskih generala od 1804. do 1918. U završnom procesu izrade su mu knjige „Generali iz Sisačko-moslavačke županije do 1918.“ i „Hrvatski generali i ratnici u Galiciji i Bukovini“. Autor je desetak znanstvenih i dvadesetak stručnih članaka, a o hrvatskim generalima piše za Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Istarsku internetsku enciklopediju „Istrapediju“ i časopis „Vojna povijest“. Član je Hrvatskoga generalskog zbora.

DJELA:
Klasici teorije o ratu od XV. do XIX. stoljeća – od Machiavellija do Picqa, Zagreb, 2008.
Vojni teoretičari i stratezi od XVIII. do XX. stoljeća – od Smitha do Harta, Zagreb, 2009.
Načela ratovanja – od klasika do Domovinskog rata i ratova četvrte generacije (suautor), Zagreb, 2014.