BROZ PROTIV TITA

Broz protiv Tita – Kako je doista počeo raspad Jugoslavije

U životu Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije, praktički se sve vrtjelo oko Rusa i Rusije. Ponajviše oko sovjetskog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina.

Od 1915. do 1920. godine Rusi su ga zarazili virusom boljševizma, a god. 1928, čim je izabran sekretarom komunističke organizacije Zagreba, pažnju Moskve skrenuo je na sebe udvoričkim zahtjevom da Staljin Komunističku partiju Jugoslavije stavi pod svoju prinudnu upravu. Sedam je godina kasnije u sovjetskoj agenturnoj organizaciji Kominterni počeo krčiti put dolaska na čelo KPJ-a, a kada su mu sovjetski agenti u Kominterni u jesen 1940. omogućili da postane generalni sekretar KPJ-a, sanjao je kako Jugoslaviju pretvoriti u protektorat Staljinova Sovjetskog Saveza. San mu se ostvario već u listopadu god. 1944. kada ga je 414 000 sovjetskih vojnika dovelo na vlast u Beogradu.

U prve četiri godine svoje vladavine bio je najvjerniji Staljinov oslonac u svijetu, ponoseći se titulom najvećeg staljinista izvan Sovjetskog Saveza.

Kad je god. 1948. zbog prevelike ambicije izgubio titulu »malog Staljina«, koji je »zaslužio Balkan cio i Evrope jedan dio«, mjesecima je pokušavao umilostiviti svog moskovskog dobrotvora, dokazujući mu i riječima i djelima da je bio i ostao nepokolebljiv staljinist, a tek kad su pale u vodu sve nade da će ga odobrovoljiti, instinktivno se okrenuo na drugu stranu. Potražio je zaštitu Amerikanaca, kojima je, prelaskom na njihovu stranu, omogućio da ostvare prvu pobjedu u Hladnom ratu nad Sovjetima, zbog čega će ga Bijela kuća nagraditi s više od stotinu milijardi dolara.

I preostali dio njegove karijere bio je u znaku Kremlja.

Dvije godine nakon Staljinove smrti, god. 1955, pomirio se s novim gospodarima Kremlja, da bi sljedećih 25 godina, lavirajući između Moskve i Washingtona, gradio bistu svjetski važne ličnosti. Na njezinu postamentu piše da je bio jedan od utemeljivača, a kasnije, nakon rane smrti indijskog premijera Džavaharlala Nehrua i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, i neokrunjeni kralj pokreta nesvrstanih zemalja.

Pragmatični Zapad, tvrd na tuđe patnje, progledao mu je kroz prste što je širom Jugoslavije osnovao desetak koncentracijskih logora i gulaga, u kojima se njegova tajna policija surovo obračunavala sa stvarnim i tobožnjim jugoslavenskim staljinistima. Staljinovi nasljednici brzo su mu zaboravili flert sa Zapadom, ali Tito je bio još pragmatičniji i vještiji. Prije Staljinove smrti s Amerikancima je napravio nagodbu da mu jamče doživotni opstanak na vlasti, a iste garancije ubrzo je dobio i od novih sovjetskih vođa.

Kad je prebrinuo sve brige vezane uz neograničen opstanak na vlasti, đavo je, ipak, počeo kucati i na njegova vrata. Kako je stario, s nostalgijom se sve više sjećao svog prvog dolaska u Moskvu god. 1935. kada je kao obični Josip Broz postao moskovski »drug Walter«, pa najveći jugoslavenski staljinist, pa neprikosnoveni vođa Jugoslavije koji je sve više sam o svemu odlučivao.

Čežnja za ideologijom vlastite mladosti i modelom boljševičke partije koji su ga doveli na vrh Jugoslavije, ali čega se, poslije razlaza sa Staljinom, formalno morao odreći, prvi je put javno izbila iz njega 1962. godine na mitingu u Splitu:

»Komunisti moraju biti odgovorni za sve«, rekao je tada, a to je značilo samo jedno: da se jugoslavenski komunisti, kao i prije raskida sa Staljinom, moraju ponovno pitati za sve i o svemu odlučivati.

»Neki će, možda, izvana«, dodao je, »reći da smo opet počeli sa stezanjem, da su komunisti ponovo sve uzeli u svoje ruke. Neka pričaju šta hoće, mi znamo šta je nama potrebno.«

S melankoličnim zovom prošlosti i sve većim izazovima demokratskih procesa započetih nakon odvajanja od Staljina i uvođenja samoupravljanja borio se sve do listopada god. 1972. Tada je, deset mjeseci nakon obračuna s vodećim hrvatskim komunistima, koje je prije toga svesrdno podržavao, odlučio i službeno napustiti titoizam, političku filozofiju koja ga je proslavila u svijetu, a Jugoslaviji omogućila da postane najsnošljivija i najprosperitetnija zemlja Istočne Europe.

Odlučio je Jugoslaviju i njezinu vladajuću partiju, zajedno sa svojim najbližim suradnikom, učiteljem Edvardom Kardeljom, vratiti dvadesetak godina unatrag:

»Naša Partija je izgubila mnogo na prestižu poslije Šestog kongresa KPJ, 1952.«, kada je, inače, započeo proces demokratizacije Jugoslavije i destaljinizacije KPJ-a, koji je tada promijenio ime u Savez komunista Jugoslavije.

I dijagnoza i rješenje bili su zaokruženi do kraja:

»Sa demokratijom smo išli u preveliku širinu.«

»Ne možemo dozvoliti da se demokratijom koristi svako.«

»Vraćamo se nazad tamo gdje smo griješili, gdje smo pustili da se ode predaleko.«

Jasnije nije moglo.

Stranim promatračima nije trebalo dugo da shvate o kakvom se obratu radi:

»Jugoslavija napušta liberalnu orijentaciju u privredi i politici i vraća se ortodoksnom komunizmu«, javljali su iz Beograda zapadni analitičari i informatori.

»Jugoslovenski put se gubi – umesto države i samoupravljanja, istinskog federalizma i relativno liberalne atmosfere, iznenada se pojavljuje diktatura koja pokazuje zube; zemlja u kojoj armija i policija imaju poslednju reč.«

»Titoizam je likvidiran zbog straha od reformskog kursa.«

Kazna za napuštanje titoizma i povratak »sovjetiji« brzo je stigla.

Tijekom četiri godine akumulacija je jugoslavenskog gospodarstva prepolovljena, a u posljednjoj godini Titove vladavine Jugoslavija je dostigla onaj stupanj ekonomske ovisnost o Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima koji je imala prije njegova raskida sa Staljinom!

Jugoslavensko je gospodarstvo bilo toliko nekonkurentno da je zemlja, da bi došla do deviza i izvozila svoje proizvode na konvertibilna tržišta, neke od njih morala subvencionirati čak i sa 200 posto i da tako »rasprodaje supstancu«, kako je god. 1979, godinu dana prije Titova odlaska s vlasti, govorio tadašnji jugoslavenski ministar financija.

Tako je Tito u posljednjih osam godina života i neprikosnovena vladanja Jugoslavijom u suštini poništio ono čime su ga i svijet i povijest prepoznavali i prihvaćali.

Bila je to jedna od ključnih odluka cjelokupne Titove karijere, koju je historiografija svih republika bivše Jugoslavije praktički prešutjela.

Ova knjiga govori o tome kako je došlo do tog historijskog prevrata.

Sadržaj

 

PROLOG

Povratak u prošlost

1. POBUNA U SLOVENIJI

Bježanje na kopno gdje nema stanovništva

Uzimaju taoce kako bi ostali na vlasti

U Jugoslaviji se isplati biti dužan

Slovenija na nogama

Veza s Europom

Prizivanje arbitraže, a Slovence podržavaju i Hrvati

2. PRESUDA NA BRIJUNIMA

Tito i Ribičič vole dolare, ali kad ih dobiju, ne žele se tući za njih

Kavčič uzvraća udarac

Grešna Ribičičeva vlada

Kardelj osuđuje Slovence

Pripremanje nota za žalopojku

I politička emigracija i komunisti žele suverenost

Komunisti Slovenije ne mogu trezveno rasuđivati, ali mogu pošteno kapitulirati

Neka se pripremi Stane Kavčič

3. PRAVLJENJE OMČE PREMIJERU

Smicalica Franca Popita

Podgrijavanje stare afere

Posipanje pepelom

Za partijske ciljeve KP-a Slovenije žrtvovane desetine tisuća nedužnih slovenskih ljudi

Ljudski uvjeti za nacionalno pomirenje

 

4. CUNAMI IZ ZAGREBA

Prva javna dilema: što činiti ako se Jugoslavija raspadne?

Kako su nestale magnetofonske vrpce o smjeni potpredsjednika Jugoslavije Aleksandra Rankovića?

Ja sam uz vas, ne ljutite se na Kardelja

Kriza pokreta nesvrstanih: Arapi bojkotiraju Tita

Partija »reda radi« – država »reda radi«

Vani trljaju ruke: »Kad ovaj umre, tj. ja, sve se raspada«

 

5. TITO SE NE MOŽE ODVOJITI OD VLASTI

Mogu li pokrajine postati republike?

Hrvatima bolje u Austro-Ugarskoj nego u Jugoslaviji

Titu narod ne da sići s vlasti

Ubojstvo ambasadora Rolovića

Tito sam sebi ne dopušta povući se s vlasti. Iznuđeni kompromis

Miran san na vulkanu

6. SMRT TITOVA ZAMJENIKA

Drama u Sarajevu

Strah od Rusa

Pljesak za represiju

Posmrtno odlikovanje

 

7. SAVJET VELJKA VLAHOVIĆA: »NEMOJTE TO ČINITI – JA SAM MU JEDANPUT STAVIO PRIMJEDBU, PA DVIJE GODINE NIJE GOVORIO SA MNOM«

Navikavanje na nesporazume

Srbija ne želi na optuženičku klupu. Što ga je najviše zaboljelo

Odakle Vam stižu informacije, to je zaista previše

Najprije stigao brzojav, pa nije bilo brzojava, nego je tu došao ataše iz Moskve

Utuk na utuk: »Ja Vas optužujem« – »Optužujem i ja Vas!«

8. SRLJANJE U SRETNIJU BUDUĆNOST

Ima li razlika u tretiranju jugoslavenskih republika?

Nama je problem osigurati jednak status kao što ga imaju i druge republike

Zašto ne funkcioniraju savezne institucije?

Mi sada moramo pokazati zube

Za razliku od god. 1948, Rusi sada mogu zvati i telefonski

Prosjačimo po svijetu – mene je sram, brate moj

Može doći i do raspada Jugoslavije

 

9.  TITO NE ŽELI SLUŠATI LOŠE VIJESTI, NEGO SAMO DOBRE

Priznanje albanskim vođama s Kosova: »Vi ste uspjeli da spriječite nacionalizam na vašem tlu«

Opsesija vojnim udarom

Poigravanje državom

Opipavanje pulsa Dragoslava Markovića

Ispravno ste kazali da sam nedodirljiv, to je zaista tako

Kako je iznuđeno usvajanje ustavnih amandmana

10. SEPARIRANJE HRVATSKE

Je li vrijedno svađati se zbog suvereniteta Jugoslavije?

Dva sata tumaranja u hotelskoj sobi

Čestitka za Dan Republike. Ne grijte ruke na tuđoj vatri

Pravljenje trojanskog konja u Srbiji

11. ZNAŠ LI TI NAŠ USTAV: UZMEŠ NOVINE, PROČITAŠ I UHIĆUJEŠ

Zašto je za smjenu Mike i Savke odabrao Karađorđevo

Razbijanje rukovodstva imalo bi tragične posljedice

Što će vam masovni pokret kad imamo fiktivni Socijalistički savez?

Mislim da nas drug Tito tjera pred zid i da je to dobro

12. ČIM JE GUŽVA VEĆA, NEKAKO SE BOLJE OSJEĆAM

Kad nešto odlučim, nikakvu iskušenju ne mogu podleći

Ja sam se već jučer ogradio od vaše politike

Sve primamo samo da na vlasti ostanemo

Prizivanje vunenih vremena

Zašto Kardelju smeta »svakojako liderstvo«?

Poželjno je nametanje rješenja silom

Površno bi bilo ako karijeristi ne dobiju riječ

13. NAJPRIJE UHIĆIVANJE, ZATIM PRIKUPLJANJE DOKAZA

Igre oko završne riječi

Tito voli računati na gubitnike

Strah od radnika na »privremenom radu u inozemstvu«

Komisija za uhićivanje

Krleža iznenađen uhićenjima

Sud nije utvrdio da su subjektivno surađivali, ali je zaključio da su se objektivno podudarali s emigracijom!

U njega su staljinistička rješenja uvijek imala veće izglede da prođu

14. VRAĆANJE ČVRSTE RUKE

Defekti Jugoslavije defekti su orijentalne države

Pretvaranje JNA u ideološku vojsku, a na »privremenom radu u inozemstvu« nalazilo se 65 posto ratnog sastava JNA

Titova krtica u srpskom rukovodstvu

Zna li Tito što čini?

Svilen gajtan za Nikezića

15.  BUDITE STALJINISTI, DA TO NE BI POSTAO NEKO DRUGI

Dogovor pored kamina na Zlatiboru

Slobodna je diskusija raskoš koju mi sebi ne možemo dopustiti

Kardelj ne vjeruje u svoj sistem

Otvaranje sukoba

Ministar srpske policije preporuča Titu da se osloni na Dragoslava Markovića

Preventivne zabrane: ne dopustiti snimanje filma, a ne zabranjivati ga kasnije

Suspenzija rukovodstva SKJ-a

Psihologija siromaha

Tito nije samo ličnost – on je pojam

16. TITO: »NIKEZIĆ, NEMA SMISLA ŠTO NEMAČKA ŠTAMPA PIŠE DA TI BRANIŠ DEMOKRATIJU OD MENE?« – NIKEZIĆ: »DOSTA JE ŠTO ODGOVARAM ZA SRBE, NE MOGU I ZA ŠVABE!«

Partija izgubila na prestižu nakon razlaza sa Staljinom

Oslanjanje na generacije staljinističke prošlosti

Višak stručnosti, veliki problem Srbije

Ako polemiziraš s Dražom, polemiziraš i sa mnom

Neke od vas znam 40 godina, neke više od 25 godina – kamo sreće da je među vama više onih koje malo znam

Na mojoj je strani bilo samo nekoliko drugova

Ali većina je tamo gdje sam ja, makar bio i usamljen

Moj je intervju intervju cijele radničke klase Jugoslavije

17. ZEMLJA POTROŠENE BUDUĆNOSTI

Pod budnim okom Kremlja

Grešna europska orijentacija

I Sveti Sava je bio samoupravljač!

Sječa najboljih upravitelja i prvih srpskih menadžera

I u kulturi problem najbolji

18. POLITIČKI POGREB STANE KAVČIČA

Ples oko vruće kaše

Drugovi vole borbe u mraku

S tobom ne možemo naprijed

Odluka u noći bez sna. Šta će biti s nama?

Optužba za veleizdaju

Moramo ga likvidirati jer se suprotstavlja Kardelju

Akumuliranje bolesti

Puštanje krvi u Bosni i Hercegovini

Nakon Karađorđeva u Jugoslaviji više nacionalizma nego prije smjene maspokovaca

19. JUGOSLAVIJA PO MJERI BREŽNJEVA

Rekvijem za titoizam

Pobijedio reformatore, izgubio od povijesti

Kazna je brzo stigla

Rasprodaja supstance

20. NIKAKVE PROMJENE NABOLJE NISU REALNE

Nemojte više čekati na mene!

Militarizacije Jugoslavije

Bojenje starog fijakera

Mislio je samo na sebe

Konačni je pobjednik glupost

Na kraju bitka za utjecaj na ostarjelog vođu

Nema više Jugoslavije

KAZALO IMENA

BILJEŠKA O AUTORU