NOVA KNJIGA – „RAT U IME MIRA“ – RAT U UKRAJINI NIJE UZROK CRNIH DANA, VEĆ NJIHOVA LOGIČNA POSLJEDICA JER JE EUROPA IZGUBILA KOMPAS PRAKTIČKI NA SVIM PODRUČJIMA
Objavljeno: 19/09/2023
Rat u ime mira je knjiga koja govori o zapadnoj civilizaciji i krizi današnjice. Hrvatska je u jezgreni dio Europske unije ušla 1. siječnja 2023. godine, kada je postala članica eurozone i šengenskoga područja. Time se potpuno integrirala u društvo najrazvijenijih europskih zemalja. A očito je da su potonje s razdobljem pandemije i ratom u Ukrajini ušle u seriju godina suhih krava. Dapače, nevolja koja ih snalazi – koliko god nevjerojatno to zvučalo – nije u suštini ekonomsko-financijske prirode. Riječ je o regresiji na polju općeg mentaliteta, otklonu od obrasca koji je utemeljio Europu i zapadni svijet kao takve i održavao njihovu moć kroz stoljeća. Govorimo o skupovima tradicionalnih vrijednosti, koji uključuju i umjetnost i znanost.
Kompromitirane financije i oslabljena ekonomija tek su rezultat raspada vrijednosne strukture, a ni u kom slučaju uzrok. Puni ulazak u ideološku zonu briselske birokracije Hrvatska tako ne može preživjeti bez određenih trauma jer je jedna od najizloženijih zemalja Europske unije u pogledu poštovanja tradicionalnih europskih, zapadnih datosti. Građani Republike Hrvatske stoga moraju razumjeti mehanizme modernog vremena da bi im se mogli oduprijeti. O tome govori ova knjiga.
U biti, riječ je o priručniku koji omogućuje razumijevanje zabluda u koje je uhvaćen Zapad. Rat u ime mira u pitanje dovodi rukovođenje Europske unije, najvažnije političke institucije na starom kontinentu. Knjiga zaključuje – kako smo već upozorili u prijašnjem paragrafu – da rat u Ukrajini nije uzrok crnih dana, već njihova logična posljedica. Kako da ne, Europa je izgubila kompas praktički na svim područjima: u međunarodnoj politici, diplomaciji, gospodarstvu, migrantskoj politici, multikulturalnom pluralizmu, a o globalnom zagrijavanju da i ne govorimo. Ako si slab, napast će te. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Rat u Ukrajini stoga je vanjsko ogledalo u kojem se razotkrila duboka mana. U pozadini su razlozi koji su potpuno razumljivi. Europa je postala slaba jer je zapadna civilizacija – koja se temelji na Starom kontinentu – izgubila zamah.
U knjizi se bavimo temeljnim pitanjem zašto se to dogodilo. Možda je Rat u ime mira pomalo pesimističan. Ali to je samo na prvi pogled. Želi čitatelju otvoriti oči za ono što se događa. Zapad i Europska unija su sudbina nas živih. Ovo je naša domovina, druge nemamo i nećemo je imati. Ono što se događa u Europi na značajan se način odražava u Hrvatskoj. Zato se treba boriti za Europu.
Kao polazište, potrebno je, dakle, inzistirati na dokumentima kojima se utvrđuje njezin identitet, konkretno na onom posljednjem koji je prihvaćen i ima snagu zakona. To je Lisabonski ugovor (2007.). U njemu se navodi da EU proizlazi iz europskog duhovnog i kulturnog naslijeđa, što prvenstveno uključuje njezin židovsko-kršćanski svjetonazor. U ugovoru se ne spominju ni mediteranske izbjeglice ni LGBT+ zajednica. Greta Thunberg također nije dio europske agende, iako je danas susrećemo na svakom koraku. „Klimatske promjene” u Lisabonskom ugovoru pojavljuju se samo jednom. Politika koju vodi Bruxelles time je otuđena ne samo od temeljnih dokumenata Unije, već prvenstveno od njezinih građana.
Nije uvijek bilo tako. Očevi utemeljitelji mislili su drugačije od današnjih moćnika na kontinentu. Smatramo da lavovski dio krivnje leži na preokretima koji su uništili duhovni identitet Zapada, posebno u prošlom stoljeću. Njihovo djelovanje jasnije se vidi u današnjici. Bitna točka s koje polazimo jest da nema kulture bez judeokršćanske tradicije, bez vjerovanja. U povijesti naime nije postojala civilizacija koja je bila bez metafizike, odnosno ozračja vječnosti. Ni danas dapače ne nailazimo na bilo koju takvu civilizaciju. Vjera u vječni život i superiornost ljudske osobe proteže se i na druga područja. To je vjera u naciju, u obitelj, u jezik, u ono što zovemo temeljna utočišta čovjeka. U knjizi se navodi da su se ona našla na nasilnom propuhu. Pritom je zapadni dio dublje uronio u dekadenciju nego istočni. Podlegao je revoluciji iz svibnja 1968., što je najdalekosežnija antropološka promjena u modernom vremenu.
Hrvatska joj nije bila izložena u prvom valu jer se prevrat ’68 vremenski poklopio s hrvatskim proljećem. Događaji koji su te godine zahvatili komunističke zemlje nisu – osim godine u kojoj se pojavili – imali mnogo zajedničkog s ljudima koji su se nalazili iza željezne zavjese. Svi su oni nastojali živjeti u sustavu zapadne demokracije koji se temelji na poštovanju tradicionalnih vrijednosti. Njegovo ukidanje bilo je temeljni cilj revolucionara 1968. s one strane željezne zavjese, na Zapadu, posebice u Francuskoj i Njemačkoj. Stanovnici zemalja koje je Zapad izravno ili neizravno okupirao 1945. (Titova Jugoslavija) željeli su upravo suprotno: htjeli su se vratiti tradicionalnom svijetu koji je na slobodnom Zapadu bio napadnut kombinacijom frojdomarksizma s jedne strane i sve invazivnijeg kapitalizma, utjelovljenog u sofisticiranim varijantama potrošačkog društva, s druge. Čak i ako revolucionari iz ’68. na prvi pogled nisu bili uspješni, uništenje zapadne civilizacije napredovalo je tijekom desetljeća do točke u kojoj je Europa postala žrtva imperijalnih težnji svojih velikih susjeda, Ruske Federacije. Odatle rat u Ukrajini. U drugom valu Hrvatska je snažno izložena recidivima iz 1968. jer se sada doslovno našla na prvoj crti.
A o čemu se uistinu radi? Što je to „revolucija 1968.”? Tko su njezini akteri, koji su bili njihovi ciljevi? Da bismo stigli do biti pojava, treba pristupiti analitički i otkloniti klišeje ili predrasude. Studenti nadahnuti neomarksizmom koji su u svibnju 1968. marširali europskim sveučilištima bili su, naime, ljevičari samo naizgled. Potjecali su iz bogatih građanskih obitelji. Njihov se program dobro poklopio s nadolazećim valom konzumerizma koji je tada pljusnuo iz SAD-a u Europu. Metafizika europskog društva došla je pod zvono žestoke kritike: počela se sustavno uklanjati iz središta zbivanja, gdje je bila tijekom povijesti. Pritom su se poklopile dvije ideologije.
Prva je bio marksizam. Marx je učio da su čovjekova osobnost, njegova individualnost i svijest samo proizvod društvenog bića. Čovjek se mora osloboditi sebe da bi se prenio u kolektiv. Oni koji se sjećaju socijalizma, odnosno puta u besklasno društvo, znaju da je naglasak bio na grupnim aktivnostima koje su se odvijale posvuda. Građanin je uvijek bio dio kolektiva. Zvali su to radni kolektiv. Rijetkom je pojedincu bilo dopušteno biti sam – ili misliti svojom glavom. A kolektivni mir socijalističkog društva bio je opasan najviše za društvo samo. Zato je socijalizam i propao 1989.
Druga ideologija bila je ideologija konzumerizma. I ovdje je čovjek dio kolektiva, ali u drugačijem smislu. Velike korporacije koje vladaju svijetom organiziraju ljude na način sličan socijalističkom. Samo je svrha drugačija: radi se o ulasku osobe u kolektiv konzumerizma. Umjesto manifestacija za komunizam, proslava prvog i devetog maja, okupljanja na stadionima gdje se iskazivala odanost Titu i Partiji, danas se ide u trgovačke centre. Ondje mnoštvo sudjeluje u povorkama trošenja. Čovjek tamo ne ide više jer mu nešto treba. Ide jer ono što mu treba jest posjet trgovačkom centru.
Međutim, da bi to mogao učiniti, mora najprije izaći iz onoga što se zove njegova vlastita bit. Čovjek nije rođen ni da bude revolucionar ni potrošač. Njegova je bit negdje drugdje. Ako ga svedemo na spomenutu kategoriju, gubi ono najvrjednije što ima, a to je smisao. Čovjek može živjeti u siromaštvu, bez krova nad glavom, u pustinji i samoći, čak i neko vrijeme bez hrane i vode, ali ne može biti bez smisla. Religija je možda doista bila opijum za narod, kako je učio Marx, ali nije štetila zdravlju. Međutim, nakon 1968. Europa je odbacila opijum, kako ga je opisao utemeljitelj marksizma. Ljudi su sve manje religiozni. No, pronašli su novo „opijanje”, ovoga puta pravo. U središnjoj zemlji EU-a, Francuskoj, godišnje se proda 65 milijuna kutija antidepresiva. Ostale je prate, halucinantnim ritmom. Hrvatska također. Treba se samo malo osvrnuti oko sebe, prema poznanicima, prijateljima, susjedima. Pojedinac se jednostavno više ne snalazi u modernom društvu. O tome pišemo.
Udar 1968. bio je toliko važan jer je otrgnuo zapadnog čovjeka od pretpostavki i normi koje je prije automatski prihvaćao, a to su sklad s obitelji, društvom, vjerom i zemljom, s tradicijom i umjetnošću, u konačnici. To su bili megaliti značenja, koji su sada bolno odsutni.
Kako se zapadni čovjek oslobađao načina života naslijeđenog od svojih predaka, otvarao se vrijednostima potrošačkog društva u nastajanju. Revolucija ’68., koja se odvijala paralelno s usponom hormonske kontracepcije, hipi pokretom i novim žanrovima u popularnoj glazbi (The Beatles, na primjer), pokazala mu je put dijametralno suprotan vrijednostima odricanja, tj., put zadovoljavanja i plastičnog zadovoljstva. Put nevjere. Oslobođeni čovjek više nije osjećao grižnju savjesti ako je živio iznad standarda koji su mu zarađena sredstva dopuštala. Pojavile su se bankovne kartice na odgodu plaćanja i krediti.
Revolucija je zadala još gori udarac društvenom stupu zvanom autoritet. Primjerice, izjednačila je učenika s učiteljem. Nadalje, odbacila je očev autoritet: danas djeca diktiraju roditeljima što da rade. Također je odbacila autoritet političke klase. Sve je to pridonijelo činjenici da danas u Bruxellesu (i drugim europskim prijestolnicama) prečesto imamo političare koji su novačeni u trećoj ligi. To dodatno otežava činjenica da mnogo puta one koji se žele prekrižiti kod kuće šalju iz njihovih domovina u grad magle. Ne uvijek, ali često. Sve to pridonosi donekle malo ohrabrujućem zaključku: nekada je na Zapadu postojao političar – monarh. S obzirom na različite okolnosti, danas nešto slično možemo samo uzalud tražiti. Postoje iznimke, ali one potvrđuju pravilo. Kralju je naime svojstveno da ne zastupa svoj interes, nego opći. Njegov je interes narod, zemlja i kraljevstvo. Elizabeta II., koja se oprostila u prvoj polovini rujna 2022., bila je posljednji monarh stare škole. Možemo se prisjetiti bezbrojnih stvari koje je učinila za Veliku Britaniju. Ali ne možemo se sjetiti nijedne koju je napravila za sebe. Kod njezine djece već postoji velika razlika. Poznati su po ljubavnim pričama ili ljubavnim aferama. Po sebi. Njezini najmlađi unuci ionako su samo u službi samopromocije. Nije im stalo do kraljevstva: Meghan Markle, princ Harry i kruna? Bistroumni nesmisao.
Politika koja vlada u Europi, konkretno u Njemačkoj, Francuskoj, oblikovana je prema ideologiji ’68. To je kombinacija marksističkih teza i lažnog liberalizma.
Danas je štafetnu palicu od revolucije 1968. godine preuzela takozvana buditeljska ideologija koju poznajemo pod engleskim nazivom „woke”. U Hrvatskoj se o tome malo piše, iako to postaje – ili je već postalo – norma na Zapadu, posebice u SAD-u. I da, postoji nešto takvo već u glavnom gradu: Tomašević i njegov pokret Možemo već se djelomično bazira na elementima novog svjetonazora.
„Ludosti” koje Bruxelles izvozi građanima EU-a u dodiru su upravo s tom ideologijom. Budući da je to zabijanje čavala u lijes EU-a, mi mu se također posvećujemo. Hrvatska ne može bez posljedica preživjeti rušenje ili raspad Unije. Izraz „woke” na hrvatski bi se preveo kao „biti probuđen”, „buđenje”. Radi se o tome da ljudi trebaju izoštriti pogled na nepravde koje se događaju ili su se dogodile u društvu. To znači da treba biti svjestan svake spolne, rasne, profesionalne, ekološke ili druge diskriminacije. Ovo je u principu dobro. Ali problem s „buđenjem” je što ne poznaje mjeru, te se pretvara u oruđe za uništavanje povijesti, civilizacije i svega što je društvo pozitivno učinilo. Eliminirajući diskriminacije iz prošlosti, uvode nove, znatno gore ili teže diskriminacije u sadašnjosti.
Sada su krivi oni koji su n-ta generacija počinitelja nepravde. Portugalce, tako, krive jer su njihovi mornari otkrili Ameriku. Krivnju treba podijeliti sa svim Europljanima – i s onima koji nisu Portugalci i s onima koji još nisu bili rođeni u to vrijeme. Kao upozorenje na takvo iskrivljenje, naslovnicu krasi djelo Salvadora Dalija Otkriće Amerike, također poznato kao San Kristofora Kolumba. Navedeni autor u svojim najistaknutijim značajkama odražava duh Zapada, bilo da se radi povijesnom trenutku bilo da je riječ o njegovom umjetničkom ostvarenju.
Ali stvari ne treba podcjenjivati. U posljednjem grču, pripadnici buđenja žele iz društva (i povijesti) ukloniti dominaciju „bijelog” muškarca (ili bjelkinje u istoj poziciji), kojeg smatraju uzrokom svih nepravdi, danas i u prošlosti. Time dobivamo diskriminaciju, protiv koje treba udariti u gong. Ali i buditeljska ideologija ima poteškoća. Suočava se, naime, s vlastitim apsurdom jer ne može izdržati objektivan dodir sa stvarnošću.
Protivi se logici, kako bi drugačije i moglo biti: dolazi, naime, iz marksizma. Čovjeka definira kao isključivo društveno biće. Marksistička borba za prava proletarijata zamijenjena je borbom za prava manjina, izbjeglica, atmosfere i slično.
Nakon toga se „woke” zalaže i za LGBT+ prava. Istodobno, svake godine tvorci te ideologije pronalaze novu manjinu koja trpi štetu. Zato marljivo dodaju slova u kraticu. Na kraju redakcije Rata u ime mira slova u akronimu broje sedam jedinica: LGBTIQA+. Ali sa svakim dodanim slovom zapadna, europska civilizacija korak je bliže kraju.
Rat u ime mira tako je intenzivno posvećen proturječjima koja su suoblikovala današnje vrijeme. Ako je buđenje opsežan gost na njegovim stranicama – opširno ga spominjemo. U okviru fenomena koje analiziramo intenzivno se obrađuju marksizam i frojdizam. Svakom od njih posvećeno je posebno poglavlje. Ako je „probuđenje” nasljednik revolucije iz 1968., marksizam i frojdizam su njegovi temelji. S tim u vezi citiramo odlučan sud francuskog književnika Andréa Malrauxa.
Knjiga također analizira Jeana Paula Sartrea, književnu ikonu 20. stoljeća. Otkriva kako je djelomično odgovoran za ideološku zbrku koja je zahvatila Zapad od kobne 1968. godine naovamo. Čitatelj će se iznenaditi koliko je modernih anomalija stvorio netko koga ovdašnja javnost tek ovlaš poznaje. Kao i drugdje u tekstu, i u tom je slučaju svaka tvrdnja potkrijepljena citiranim materijalom. Knjiga – radi boljeg razumijevanja sve jače ideologije kojom se potlačuju građani EU-a – pribjegava usporedbi današnje situacije s onom koja je vladala u SFRJ krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u Beogradu i Bruxellesu. Uspoređujući Miloševića s Putinom i Srbiju s Ruskom Federacijom, ona skida mnoge velove s tajni rata u Ukrajini.
U zaključnom dijelu Rata u ime mira analiziramo buduće perspektive, i to one koje predstavljaju službena, briselska razmišljanja. Odbacujemo ih, slijedeći argumente nečega što nazivamo zdravim razumom. Iznenadit ćete se koliko ga ima na svijetu. Na kraju, nudimo optimalan model rješavanja problema u koje su nas uplele stranputice onih koji vladaju Europom i Zapadom. Čitatelj će se iznenaditi koliko je to jednostavno.
Uvod u knjizi „Rat u ime mira“
Knjigu možete naručiti OVDJE.