NOVA KNJIGA „IME MI JE SARAJEVO“ – SVOJOM MORALNOM JASNOĆOM I EMOTIVNOM DUBINOM, OVO DJELO ZASIGURNO NEĆE OSTAVITI RAVNODUŠNIM HRVATSKO ČITATELJSTVO, KOJE ĆE U NJEMU PREPOZNATI UNIVERZALNOST LJUDSKE PATNJE I TRAJNOST RATNIH POSLJEDICA
Objavljeno: 03/11/2025
Ratovi na području bivše Jugoslavije krajem 20. stoljeća ostavili su duboke ožiljke koji su vidljivi i danas. Oni su preoblikovali identitete i sjećanja, a njihovi se odjeci i dalje osjećaju u svakodnevnim odnosima među ljudima i narodima na području bivše Jugoslavije. Vukovar je u Hrvatskoj postao simbol otpora i stradanja, grad-heroj koji utjelovljuje cijenu slobode. Sličnu je sudbinu proživjelo Sarajevo u Bosni i Hercegovini – grad koji je u razdoblju opsade postao univerzalni simbol ljudske patnje i izdržljivosti. Ta povijesna paralela prirodno uvodi razmišljanje o Sarajevu kao središnjoj temi ovog teksta, gradu čija je opsada postala metafora ljudske izdržljivosti i moralne kušnje modernog doba.
Svaki rat, neovisno o vremenu, prostoru ili povodu, započinje istim gubitkom – onim ljudskog dostojanstva. Njegova se logika ne očituje u pobjedi, nego u razaranju domova, povjerenja i samog smisla postojanja. Rat uvijek ogoljuje čovjeka do njegove elementarne naravi, razotkrivajući koliko je tanko tkivo civilizacije u koju vjerujemo i kako se, u trenutku kad nestane reda, sve svodi na golu potrebu za preživljavanjem.
U tom sveopćem iskustvu ljudske tragedije posebno mjesto zauzima opsada Sarajeva – događaj koji je, više nego ijedan drugi, ogolio suštinu rata i otpornost ljudskog duha. Opsada je trajala gotovo četiri godine, čineći je najdužom opsadom jednoga glavnog grada u novijoj europskoj povijesti. Sarajevo je između 1992. i 1996. godine bilo zatvoreno u vlastiti krug patnje, pretvoreno u simbol izdržljivosti i očaja. Grad odsječen od svijeta, lišen struje, vode, hrane i osnovnih sredstava za život, izložen svakodnevnom granatiranju i snajperskoj vatri s okolnih brda, postao je poligon ljudske upornosti. Na prostoru koji je istodobno bio bojište i dom, građani su nastavili živjeti u ritmu svakodnevice koja je postala simbol otpora i nade i uporno su čuvali svijest o ljudskosti. Iz te stvarnosti, iz tog paradoksa opstanka u nemogućim okolnostima, proizišla je priča romana Ime mi je Sarajevo.
Roman Adriane Kuči nije povijesna kronika, nego promišljena humanistička rekonstrukcija iskustva koje je Sarajevo zauvijek izmijenilo. U njegovu središtu nije rat kao politički ili vojni fenomen, već kao trajno stanje ljudske svijesti koje ne prestaje ni kad oružje utihne. Autorica se ne bavi kronologijom sukoba, nego njegovim odjecima; ne opisuje bojište, već ono što ostaje u čovjeku kad se struktura svijeta uruši i kad se svaka sigurnost pretvori u sjećanje.
Glavna junakinja, Lana, nosi Sarajevo u sebi kao trajni unutarnji pejzaž koji se ne može napustiti niti zaboraviti. Njezin odlazak iz grada ne predstavlja bijeg, već produženi boravak u istom egzistencijalnom prostoru, samo s druge strane granice i vremena. Za nju Sarajevo više nije zemljopisna točka, nego trajno duhovno stanje, isprepleteno od ljubavi, boli, krivnje i slojevite nostalgije koja nadilazi razumijevanje. U njezinu iskustvu grad ostaje opkoljen, iako su fizičke barikade nestale; opsada se nastavila unutar nje same, u sjećanju koje ne prestaje djelovati.
Kroz lik Lane roman progovara o generaciji oblikovanoj ratom, o ljudima koji su sazrijevali u njegovim sjenama i nikada se iz njih nisu u potpunosti oslobodili. Pripadnici tog svijeta navikli su živjeti u trajnom stanju napetosti, u svojevrsnom produženom izvanrednom vremenu, gdje je svaki mir doživljen kao krhka stanka, a ne kao početak novoga poretka. Ime mi je Sarajevo stoga nije priča o samom ratu, nego o njegovu dugom nasljeđu – o godinama u kojima se uči ponovno disati, vjerovati i govoriti o onome što je ostalo neizrecivo.
Adriana Kuči piše tiho, bez patetike i bez optužbi – upravo ta odmjerenost i odsutnost optuživanja daje posebnu težinu njezinu pisanju. Njezina proza nije svjedočenje uime naroda, nego uime pojedinca. Kroz male, gotovo privatne detalje, otvara pitanje što se događa s čovjekom kada izgubi okvir svijeta kojem je pripadao. U Lani je spojena kolektivna trauma i osobna potraga za smislom; ona je i žena, i dijete rata, i emigrantica, i netko tko zna da se od vlastitog grada ne može pobjeći, jer ga nosiš u mislima, jeziku i tišini.
Ime mi je Sarajevo jest roman o trajanju rane i o složenom procesu ljudskog pamćenja. On pokazuje da se gradovi i ljudi ne obnavljaju ni betonom ni protokom vremena, nego sviješću o onome što je bilo i što se više ne može izbrisati. Sarajevo u ovom djelu nije samo prostorna pozadina, nego živi entitet – svjedok, sugovornik i sudionik, koji nosi moralnu i povijesnu težinu jednoga razdoblja. U njemu je sabrana sama srž ljudske postojanosti, sposobnost da se opstane i onda kada preživljavanje izgubi svoj smisao. Ovaj roman govori o ljudima koji su izdržali, ali s punom sviješću o cijeni te izdržljivosti, i u tome se očituje njegova tiha, ali duboko promišljena istina. Svojom moralnom jasnoćom i emotivnom dubinom ovo djelo zasigurno neće ostaviti ravnodušnim hrvatsko čitateljstvo, koje će u njemu prepoznati univerzalnost ljudske patnje i trajnost ratnih posljedica. Roman u toj dimenziji povezuje Sarajevo s Vukovarom – gradovima čije rane, iako različite po okolnostima, i dalje svjedoče o istom iskustvu boli, gubitka i neumorne težnje prema obnovi dostojanstva.
Danijel Tatić
Knjigu možete kupiti OVDJE
