Nova knjiga povjesničara Danijela Tatića „Tvrđava kao organizirani sustav obrane: Povijest, doktrina i praksa fortifikacijskih sustava od ranoga novog vijeka do kraja Prvoga svjetskog rata“
Objavljeno: 17. 9. 2026.
Kada danas stanemo pred neku staru tvrđavu, najprije gledamo zidove. Njihovu debljinu, visinu, bastione, topovske otvore, podzemne hodnike. Pokušavamo zamisliti topove na položajima i vojnike koji su nekada stražarili ondje gdje danas prolaze posjetitelji i turisti. Ostaju kamen, beton i željezo, a nestaje ono najvažnije – život koji je tim zidinama davao smisao.
Jer tvrđava nikada nije bila samo zid.
Iza njezinih bedema postojao je čitav mali svijet. Netko je morao zapovijedati stotinama ili tisućama ljudi, netko ih hraniti, osiguravati vodu i streljivo, liječiti ranjene i bolesne, održavati oružje, popravljati oštećenja, prenositi zapovijedi i informacije te neprestano pratiti što radi protivnik. Trebalo je organizirati skladišta, kuhinje, bolnice, sanitarnu službu, komunikacije, vatrogasce, smještaj vojnika i čitavu infrastrukturu bez koje bi i najdeblji bedem vrlo brzo postao beskoristan.
Upravo taj pomalo zaboravljeni svijet otvara nova knjiga povjesničara Danijela Tatića „Tvrđava kao organizirani sustav obrane: Povijest, doktrina i praksa fortifikacijskih sustava od ranoga novog vijeka do kraja Prvoga svjetskog rata“, objavljena u rujnu 2026. u izdanju Despot infinitusa.
Tatić tvrđavu ne promatra prvenstveno kao arhitektonski spomenik. Njega zanima kako je ona doista funkcionirala.
A to bitno mijenja perspektivu.
Možemo, primjerice, gledati bastion i diviti se njegovoj konstrukciji. Ali za čovjeka koji ga je projektirao prije nekoliko stoljeća njegovo je značenje bilo sasvim konkretno: odakle neprijatelj može doći, gdje ga se može zaustaviti, kako topništvom pokriti prilaze i kako pojedine obrambene položaje povezati tako da štite jedan drugoga.
Promijeni li se topništvo, mora se mijenjati i tvrđava. Poveća li se domet oružja, obranu treba odmaknuti od njezine jezgre. Pojavi li se novo eksplozivno streljivo, nekada sigurni kameni zidovi postaju ranjivi. Ratna tehnologija mijenja fortifikaciju, fortifikacija odgovara novim rješenjima, a iza svega traje stoljetno nadmetanje napada i obrane.
Zato povijest tvrđava zapravo pripovijeda mnogo veću priču o povijesti ratovanja.
Od visokih zidina i bastionskih sustava ranoga novog vijeka, preko velikih poligonalnih i prstenastih tvrđava 19. stoljeća, do oklopljenih i betonskih fortifikacija, tvrđava se postupno širi iz jedne građevine prema obrambenom sustavu koji može obuhvatiti golem prostor. Tatićeva knjiga prati upravo tu preobrazbu, povezujući razvoj fortifikacija s topništvom, vojnim inženjerstvom, zapovijedanjem i promjenama ratne doktrine.
Za hrvatskog čitatelja ta priča ima dodatnu dimenziju.
Hrvatski prostor nije bio tek udaljeni promatrač razvoja europske fortifikacijske misli. Stoljećima se nalazio na dodiru država, carstava i vojnih sustava, a posebno mjesto u knjizi zauzima austrougarsko razdoblje i Pula, glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije. Ondje se možda ponajbolje može razumjeti što zapravo znači pojam „fortifikacijski sustav“. Obrana više nije jedna utvrda iza čijih se zidova čeka protivnika. Ona postaje mreža utvrda, topničkih položaja, komunikacija i infrastrukture raspoređenih oko strateški važnog prostora.
I upravo se tu nalazi jedna od zanimljivijih priča knjige. Razvoj tvrđave nije povijest sve većih i debljih zidova, nego povijest njihova postupnog „nestajanja“. Što je oružje postajalo moćnije, obrana je morala postajati raspršenija, dublja i složenija. Tvrđava se iz monumentalne građevine pretvarala u sustav.
Zato ni Prvi svjetski rat, kako se ponekad pojednostavljeno govori, nije jednostavno ubio tvrđavu.
Pokazao je da klasična izolirana utvrda više ne može sama odgovoriti zahtjevima modernog rata. Ali istodobno je pokazao koliko utvrđeni položaji mogu biti važni kada su povezani s topništvom, komunikacijama, opskrbom, pokretnim snagama i dubinski organiziranom obranom.
Tu povijest fortifikacija počinjemo gledati drugim očima.
Iza svakog zazidanog hodnika pojavljuje se pitanje kamo je vodio. Iza spremnika za vodu pitanje koliko je ljudi morao opskrbljivati. Iza topničkog položaja pitanje koji je prostor nadzirao. Iza vojarne pitanje kako je izgledao život posade koja je ondje mogla provesti mjesece ili godine.
A iza cijelog kompleksa pojavljuje se ono što je vrijeme gotovo potpuno izbrisalo – organizacija.
Danijel Tatić ovom se tematikom ne bavi slučajno. Rođen je 1976. u Puli, a velik dio njegova historiografskog i publicističkog rada vezan je upravo uz vojnu povijest dugoga 19. stoljeća, Prvi svjetski rat i austrougarsku fortifikacijsku baštinu Istre. Autor je, među ostalim, knjiga o talijanskom bojištu Prvoga svjetskog rata, feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, fortifikacijskom sustavu Pule i utvrdi Punta Christo, a sudjelovao je i na međunarodnom projektu Adrifort posvećenom očuvanju i valorizaciji jadranskih fortifikacija.
Nova knjiga zato djeluje i kao svojevrsno sabiranje dugogodišnjeg autorova bavljenja temom.
No njezina vrijednost nije samo u tome što čitatelju objašnjava kako su se tvrđave gradile. Mnogo je zanimljivije pitanje zašto su građene upravo tako i kako su funkcionirale kada su jednom bile dovršene.
Možda je upravo zato najbolje ovu knjigu čitati prije sljedećeg obilaska neke stare utvrde.
Jer nakon nje više nećemo vidjeti samo kamen.
Gledat ćemo položaj topova. Tražiti spremnike za vodu. Razmišljati o skladištima, bolnicama, komunikacijama i ljudima koji su ondje živjeli. Pokušavat ćemo rekonstruirati nevidljive veze između pojedinih objekata.
A tada će tvrđava, makar samo u našoj mašti, ponovno početi funkcionirati.
U tome je možda i najveća vrijednost Tatićeve knjige: podsjeća nas da povijesne tvrđave koje danas obilazimo nisu bile građene da bi jednoga dana postale lijepi spomenici.
Bile su strojevi obrane.
A zidovi koje danas vidimo samo su njihova preživjela ljuska.