U SUVREMENOM OBRAZOVANJU VAŽNO JE PONOVNO PREPOZNATI I AFIRMIRATI VRIJEDNOST TISKANIH EDUKATIVNIH MATERIJALA KOJI POTIČU DUBOKO UKORIJENJENO ZANIMANJE ZA PRIRODU, NACIONALNU POVIJEST I KULTURNU BAŠTINU
Objavljeno: 13/05/2025
U suvremenom obrazovanju, gdje digitalni sadržaji često nadmašuju tiskane materijale, važno je ponovno prepoznati i afirmirati vrijednost tiskanih edukativnih materijala koji, osim što razvijaju dječju maštu, potiču i duboko ukorijenjeno zanimanje za prirodu, nacionalnu povijest i kulturnu baštinu. U vremenu kada su informacije dostupne trenutno, ali često površno, stvarna vrijednost leži u materijalima koji su pažljivo osmišljeni, znanstveno utemeljeni i metodički prilagođeni dječjoj dobi. Takvi materijali ne nude samo sadržaj, već i kontekst – okvir unutar kojeg dijete može razumjeti svijet oko sebe, izgraditi kritički odnos prema stvarnosti i uspostaviti emocionalnu povezanost s temama koje oblikuju njegov identitet.
Kao primjere uzeti ćemo tri slikovnice, od kojih se svaka dotiče jednog od ova tri bitna edukativna segmenta: ekološke svijesti („Šumski kradljivci“), nacionalne povijesti („Hrvatski kraljevi“) i kulturne baštine („Hrvatski dvorci“). Zanimljivo je da se u promatranim slikovnicama kroz priče o suživotu s prirodom, o prvim hrvatskim vladarima ili o arhitektonskim tragovima prošlih vremena ne prenosi tek niz činjenica, već se gradi vrijednosni sustav. Pristup temeljen na znanstvenoj i kulturološkoj pismenosti omogućuje djeci da, primjerice, promatraju šumski ekosustav ne kao nešto što postoji odvojeno od njih, već kao prostor s kojim su u međusobnoj ovisnosti. Ili da nacionalnu povijest ne doživljavaju kao niz apstraktnih imena i datuma, već kao niz priča koje žive u jeziku, prostoru i simbolima koje i danas svakodnevno susreću. Isto tako, kulturna baština prestaje biti nešto “iza stakla” muzeja i postaje neposredno iskustvo – kroz dvorce, zidine i građevine koje i dalje svjedoče o društvima koja su ih gradila. Posebno je važno naglasiti da ovakvi sadržaji djeluju nenametljivo, bez didaktičke strogoće, ali s jasnom edukativnom namjerom: razviti kod djece osjećaj pripadnosti, znatiželje i brige za svijet kojemu pripadaju. Pritom se ne inzistira na poučavanju, već se potiče samostalno otkrivanje, interpretacija i empatijsko razumijevanje – što su temelji svakog kvalitetnog obrazovanja.
Upravo zato, navedene slikovnice koje tematiziraju prirodu, povijest i baštinu, a koje su stilski i vizualno pažljivo oblikovane, ostaju ne samo vrijedan dodatak obrazovnom procesu, već i trajan podsjetnik da se znanje ne prenosi samo riječima, već i slikom, osjećajem, ritmom i pitanjima koja dijete nastavlja postavljati dugo nakon što je stranica zatvorena.
————–
Priroda kao učiteljica: Šumski kradljivci
U slikovnici, namijenjenoj djeci predškolske dobi, autor kroz razigranu i duhovitu naraciju o susjedu Štefku i njegovim svakodnevnim nevoljama s nestašnim šumskim životinjama nenametljivo uvodi najmlađe čitatelje u temeljne pojmove ekološke pismenosti. Priča je strukturirana tako da istodobno zabavlja i poučava, gradeći kod djece emocionalnu povezanost s prirodom i potičući ih na razumijevanje njezinih zakonitosti.
Kroz dinamične ilustracije i duhovite dijaloge, djeca ne usvajaju samo informacije o životinjama, već razvijaju i empatiju prema prirodnom svijetu, učeći da svaki organizam ima svoju ulogu u ekosustavu. Šumom koja diše, zvjerinjacima koji misle, i čovjekom koji se uči strpljenju i razumijevanju, slikovnica oblikuje prostor za razmišljanje o suživotu – ne kao pukom suodnosu, već kao uzajamnom poštovanju. Takav pristup ključan je za razvoj ekološke svijesti u ranoj dobi, u vremenu u kojem se gubi dodir s prirodnim okruženjem i u kojem djeca sve rjeđe imaju izravno iskustvo s biljkama i životinjama. Umjesto nametanja pravila ponašanja, ova slikovnica nudi model ponašanja – nježan, duhovit i pristupačan – kojim se već u predškolskoj dobi postavlja temelj za odgovorno i svjesno odrastanje u svijetu koji traži ekološku osjetljivost i održiv način razmišljanja.
Povijest kao inspiracija: Hrvatski kraljevi
Povijest, kada je predstavljena djeci na primjeren i maštovit način, prestaje biti niz godina i bitaka, a postaje prostor osobnih priča, hrabrih odluka i identitetskih tragova koje možemo prepoznati i u suvremenosti. Upravo takav pristup nudi slikovnica koja vodi mlade čitatelje kroz razdoblje Hrvatskog Kraljevstva, predstavljajući vladare, ratnike i simbole državnosti koji su oblikovali temelje hrvatske političke i kulturne povijesti. Kroz pažljivo osmišljene tekstove i sugestivne ilustracije, djeci se otvaraju vrata jednog povijesnog svijeta koji je istodobno i stvaran i mitski, čvrsto utemeljen u izvorima, ali oblikovan tako da potiče znatiželju i zamišljanje. Kombinacijom provjerenih povijesnih činjenica i elemenata legende, slikovnica ne teži pasivnom poučavanju, već aktivnom uključivanju djeteta u proces interpretacije prošlosti. Pristup je osmišljen tako da motivira djecu da prepoznaju uzroke i posljedice povijesnih događaja, razumiju ulogu pojedinaca u stvaranju društva te da razvijaju sposobnost postavljanja pitanja. Povijest ovdje nije idealizirana, ali nije ni opterećena kompleksnostima koje nadilaze dječje razumijevanje – ona je primjer svijeta u kojem su odluke, vrijednosti i odnosi oblikovali smjer zajednice. U eri kada se povijest sve češće banalizira ili politizira, ovakva slikovnica nudi rijedak i dragocjen model edukacije koji ne servira gotove istine, već otvara prostor za promišljanje, povezivanje i identifikaciju. Poticanjem djece da razmišljaju kao mali povjesničari – da sumnjaju, traže, otkrivaju i propituju – razvijaju se temeljne kompetencije koje su korisne ne samo za razumijevanje prošlosti, već i za snalaženje u složenosti sadašnjeg društva.
Baština koja povezuje: Hrvatski dvorci
U slikovnici posvećenoj hrvatskim dvorcima, djeca se na njima blizak i privlačan način uvode u svijet arhitekture, umjetnosti i kulturne baštine. U fokusu nisu samo zidine, kule i parkovi, već priče koje dvorci čuvaju – o ljudima koji su ih gradili, o vremenima koja su ih oblikovala i o vrijednostima koje su kroz njih prenesene. Smješteni na brežuljcima, uz rijeke ili u srcu slavonskih ravnica, ti arhitektonski biseri postaju više od građevina – postaju vizualna i emocionalna sidrišta kolektivnog identiteta. Kroz detaljne ilustracije i pristupačan tekst, djeca uče kako prepoznati stilske značajke, kako razumjeti prostorni i povijesni kontekst dvorca te kako se kulturna baština očituje i u svakodnevnim detaljima koje često uzimamo zdravo za gotovo. U tom procesu ne uči se samo „što je bilo“, već i „zašto je to važno danas“. Upravo tu leži najveća snaga ove slikovnice – u njezinoj sposobnosti da kulturnu baštinu ne predstavi kao nešto udaljeno, elitističko ili nepomično, već kao živi organizam koji je i danas prisutan u našem prostoru, jeziku, imenu ulice, obliku prozora, školskim izletima ili obiteljskim pričama.
Ovakav pristup razvija kod djece osjećaj ponosa, ali i odgovornosti. Baština nije samo ono što baštinimo, već i ono što prepoznajemo kao vrijedno, štitimo i prenosimo dalje. Stoga ova slikovnica služi kao most između prošlosti i sadašnjosti, ali i kao edukativno sredstvo koje oblikuje buduće nositelje kulturne svijesti – generacije koje će znati cijeniti naslijeđe ne samo zato što je staro, već zato što im pripada.
————-
Ove slikovnice ne predstavljaju tek zbirke lijepo ilustriranih priča, već pažljivo oblikovane pedagoške alate koji kod djece potiču znatiželju, sposobnost povezivanja, kritičko mišljenje i emocionalnu povezanost s temama od društvene važnosti. Njihova vrijednost ne leži samo u sadržaju koji prenose, već i u načinu na koji ga strukturiraju: uzimajući u obzir razvojne faze dječjeg mišljenja, osjetljivost na vizualni i simbolički jezik te potrebu za dodirom sa stvarnim svijetom. Kroz ove materijale, djeca ne uče samo što znači čuvati prirodu, znati tko je bio prvi hrvatski kralj ili prepoznati barokni dvorac – ona stječu svijest o međuovisnosti čovjeka i okoline, o složenosti povijesnih procesa i o kulturnim slojevima koji oblikuju zajednički identitet. U takvom okviru edukacija se ne svodi na prenošenje informacija, već na oblikovanje unutarnjih vrijednosti, stavova i osjećaja odgovornosti.
U vremenu u kojem obrazovanje sve više teži funkcionalnosti, a sve manje doticaju s humanističkim i identitetskim temama, ovakvi sadržaji djeluju kao korektiv. Oni usporavaju tempo, produbljuju iskustvo i pružaju prostor za refleksiju. Oblikovanjem djeteta koje zna postavljati pitanja, suosjeća s prirodom i razumije korijene vlastite zajednice, stvaramo temelje za društvo koje je informirano, ali i osjetljivo – društvo u kojem budući građani neće samo znati više, već će znati bolje.