VELIKI LEKSIKON OPERA - U pretprodaji za samo 55 eura

„Veliki leksikon opera“ izlazi iz tiska tijekom studenoga 2025. godine. U maloprodaji će cijena nakon izlaska iz tiska biti 69,90 eura plus dostava, a svi kupci u pretprodaji, do izlaska knjige iz tiska, mogu je kupiti za samo 55 eura plus dostava.

————–

O knjizi

Ova je knjiga napisana pričama iz opera koje su se razvijale tijekom četiri stoljeća. S punim povjerenjem mogu reći da su sve priče u ovoj knjizi dobre, jer nijedan skladatelj koji je ikad živio ne bi imao vremena i želje da napiše partituru za priču koja nije bila dobra. Većina opernih skladatelja danas, kao i nekada, provodi velik dio svog vremena i brige tražeći dobru priču kako bi za nju komponirali glazbu. Skladatelji su   natprosječni ljudi, jer da nisu, nikada ne bi mogli svladati složenost pisanja partiture.

Mnogi književni kritičari smatraju operni libreto najnižim oblikom književnosti  i da ne postoji ništa toliko smiješno i neozbiljno kao što je operna priča. Ne može se poreći činjenica da mnoge priče u ovoj knjizi uključuju osnovane ili slučajne apsurde. Objašnjenje je vrlo  jednostavno. Postoji niz opernih priča, poput Pelleasa i Melisande ili Giannija Schicchija, koje ne samo da nisu dobre u začetku, već postaju dobre  tek u opernom kazivanju. Zatim su tu velike priče iz mitologije, poput Orfeja, Elektre i legendi o Trojanskom ratu; postoje biblijske priče, poput Samsonove i Salomine; priče utemeljene na sjajnim predstavama poput Goetheova Fausta i Shakespeareova Otela; priče izvedene iz hitova poput Sardouove Tosce i Belascove Madame Butterfly; a postoji čak i nekoliko potpuno originalnih priča koje su sami skladatelji napisali poput Leoncavallova Pagliaccija.

Ali neke su se operne priče s vremenom učinile beznadno staromodnima;  druge su za nas uništile ćudljivosti scenskog života, pa čak i političkog života. Stoga se priča o Camille (La Traviata) nekada činila toliko nasilnom i realističnom i napad  na seksualni moral, da je šokirala naše pradjedove ili djedove prije stotinu godina do mjere da  je zabrane, dok nam se danas čini sentimentalnom ili u najboljem slučaju kao tiha dirljiva romansa; dok je libreto Krabuljnog Plesa djelovao je na originalne Verdijeve cenzore kao toliko snažnu lekciju o ubojstvu kralja da su nad njim proveli apsurdnu cenzuru i prije nego što je glazbena partitura bila završena.

Prepričavajući ove priče za ovu knjigu, pokušala sam ispričati same priče, objasniti neke njihove apsurdnosti  čak i istaknuti ih, i čineći to, čitatelju bi mogla predložiti veliko suosjećanje s umjetničkim djelom libreta  koje je zamoljen da pročita i razmotri.

Ove su  opere umjetnička djela koja su (uz rijetke iznimke) imala vitalnost za preživljavanje na sceni bez obzira može li moderna publika priču shvatiti ozbiljno, kao što je skladatelj shvaćao prije nego što je uglazbio riječi. Pod čarolijom dobro izvedene izvrsne glazbe, voljna suspenzija nevjerice koja se zahtijeva od slušaoca/gledatelja, dolazi lakše, kada  se već oproste sve gluposti koje se mogu pojaviti na sceni i kad se netko može prepustiti čaroliji riječi, akcije, scenografije i glazbe onako kako je skladatelj poželio.

———————

Iz Predgovora

Nakon dugo vremena novije hrvatske povijesti prvi put se netko udostojao napisati jedan operni leksikon. Za takvo djelo očekivali bi da je proizašlo iz pera nekog muzikologa ili akademski obrazovanog glazbenika, ali budući da se radi o gospođi Veri Vargi, koja je studirala komparativnu književnost i engleski jezik te završila Ryrson Collage u Torontu, onda možemo zaključiti da kod istinskih cijelo životnih zaljubljenika u opere, ljubav prema opjevanoj riječi ponekad može kvalitetno nadomjestiti formalno obrazovanje. Stoga joj mogu uputiti, ne samo moje divljenje, već i zahvalu što je ovim leksikonom obogatila hrvatski muzikološki opus. Čitajući njezin životopis  jasno dolazi do izražaja da se radi o izrazito svestranoj osobi, punoj entuzijazma i bogatog života, koja je odrasla u obitelji u kojoj se njegovala ljubav prema glazbi, u kojoj se, prvi put slušajući Puccinijevu “Madame Batterfly”, kod tada sedmogodišnje djevojčice rodila ljubav prema operi. Ljubav koja je zacijelo morala ostaviti duboki trag na životu gospođe Varge.

Radeći na uređivanju ovog leksikona često sam promišljao koliko bi mi ovakav leksikon bio od koristi da sam mogao imati pri ruci tijekom moga obrazovanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kao operni pjevač i magistar muzike svjestan sam činjenice da je do nekih ovdje opisanih muzičkih sadržaja bilo izrazito teško doći. Zato me još više veseli spoznaja da će ovo iznimno djelo, na radost svih ljubitelja opera, ugledati svjetlo dana. Ono što dodatno krasi Vargin operni leksikon je njezin osobni pristup i odabir opera za koje autorica drži da su posebno vrijedne spomena. Time ovaj leksikon predstavlja veliku zbirku odabranih i kronološki poredanih opera koje je autorica, kao vrsna poznavateljica operne tematike, odlučila podijeliti s javnosti.

 Čitatelji će na samom početku naići na kratku povijest opera, jasno kronološki predstavljenih kroz određene vremenske stilove i njihove značajke. Glazba je oduvijek bila i ostala odraz vremena u kojem je nastajala. Skladatelji su bili baštinici svog vremena i utjecaja povijesnih okolnosti čije odraze danas nalazimo u njihovim djelima, glazbi i opernom sadržaju kao žive svjedoke minulih vremena. Stoga me veseli da se na popisu opera hrvatskih skladatelja s opisanim libretima, posebno mjesto našla i prva hrvatska opera: ”Ljubav i Zloba”, velikana hrvatske nacionalne i skladateljske scene, Vatroslava Lisinskog, zahvaljujući kojem su Hrvati 1846. godine, nakon Nijemaca i Rusa, postali treći narod u Europi, a drugi među Slavenima koji je dobio svoju nacionalnu operu. Na Verinom popisu opera svoje zasluženo mjesto, pored Lisinskog, našli su i velikani hrvatskih opera poput Ivana pl. Zajca, Srećka (Felixa)Albinija, Blagoja Bersa, Antuna Dobranića, Josipa Hatze, Luje Šafranek-Kavića, Petra Konjovića, Božidara Širole, Krešimira Baranovića, Josipa Gotovca, Ivana Brkanovića, Ive Lothka Kalinskog, Stjepana Šuleka, a u Varginom izboru hrvatskih skladatelja svoje mjesto našao je i bivši predsjednik Ivo Josipović.

U leksikonu su sadržane najljepše svjetske opere, kao i biografije njihovih skladatelja. Vargin operni ukus nije zastao u povijesti, već se proteže u suvremenost dovodeći pred čitatelja skladatelje 21. stoljeća čiji su libreta snažno povezani sa suvremenim društvenim prilikama. Kulminacija je to promjene u sadržaju opere koji je svoju transformaciju započeo u klasičnom razdoblju (1750.–1830.), s manje razrađenim glazbenim oblicima i realističnim zapletima. Teme platonske ljubavi s idealiziranim likovima i međuljudskim odnosima zastarjele su za opere 21. stoljeća koje svoju inspiraciju crpe u temama bliskim modernom čovjeku, poput odsustva čovjeka, povlačenja u vlastitu nutrinu, samoće, empatije u društvima i dr. Žanr moderne opere spaja operne vokale i elemente klasične glazbe s modernim trendovima elektronske, lounge i pop glazbe. Zbog čega se za ovaj stil koristi naziv “pop opera” ili “moderna opera”. Opera se od svog nastanka 1590. neprestano mijenjala i modernizirala kako bi zadovoljila kulturne potrebe svog vremena. Glazba novokomponiranih opera ima česte kromatske promjene, koje mogu sadržavati elemente jazz-a i blues-a, zbog čega su njezine vokalne dionice izrazito zahtjevne. Od pjevača se traži da budu i dobri glumci, tako da se stvara ugođaj kao da kroz formu opere uživo gledamo film. Oduvijek su se skladatelji, pjevači i redatelji koristili umjetničkim oblikom kako bi ispričali važne priče, zabavili i komentirali probleme svog vremena. Danas tradicionalne inscenacije otvaraju dijaloge o kulturnoj povijesti, a moderne produkcije daju nove poglede na svijet.

U Velikom leksikonu opera svaki zaljubljenik u opere moći će uživati u bogatom opernom opusu, moći će proširiti svoje spoznaje i pronaći ono “nešto” što će ga se posebno dojmiti. Upravo onako, kao što je jednom davno jedna djevojčica u Puccinijevoj “Madame Batterfly” pronašla strast koja je vremenom postala njezina nerazdvojna životna suputnica.

Ivan Kruljac, urednik knjige, operni pjevač Opere u Oslu, Norveška

—————–

Iz Leksikografske bilješke

Kad me autorica ovog djela, gospođa Verica Varga, zatražila da joj na njen rad o operama dam moguće primjedbe i napišem „par riječi“ s leksikografskog gledišta, najprije me iznenadila veličina samoga djela. Dobio sam preko 880 stranica ispisa gustog kompjutorskog teksta, i moram priznati, najprije sam se prestrašio posla koji me čeka. Međutim, kako su odmicale stranice sve sam se više zanimao što će donijeti nove, one još nepročitane. Sa stajališta samog poznavanja opera, ja pripadam samo onoj kategoriji zahvalne publike, a ovdje sam postao i zahvalan čitatelj jer sam doznao tolike stvari koje prije nisam znao, tako da me samo čitanje vuklo kao da čitam neki neobično velik roman čiji sadržaj obuhvaća radnje koje se međusobno razvojno povezuju kao da u proizlaze jedna iz druge. Ima čak i „zapleta“. Dakako, nitko ne čita leksikone ili enciklopedije kao romane,  nego traži one stranice koje sadrže informacije koje ga trenutačno zanimaju. Ali ovdje je riječ o organskoj vezi evolucije opere kroz 400 godina njenog postojanja, pri čemu taj put još nije završen, barem ne smrću poznatih likova, koji su ionako besmrtni, a svakako će se uskoro pojaviti i nasljednici ove planetarne glazbene geneze. Ipak, morat ću se zadržati prvenstveno na nekim leksikografskim zapažanjima, što mi je i stavljeno u zadatak.

Najprije bih trebao obrazložiti sam naslov djela: Veliki leksikon opera. Da je velik vidjet će svatko tko ga uzme u ruke. Međutim, trebalo bi ovaj tip leksikona smjestiti u korpus struke koju se najčešće naziva enciklopedijska leksikografija (za razliku od one uže definirane  – lingvističke). To je osobita struka, koja nije znanstvena disciplina po samim člancima koje većinom sadrži (osim po onima sintetske prirode koja traže i znanstvena  istraživanja), ali jest znanstvena disciplina po metodologiji i sistematici prezentiranja građe. A to se može činiti na različite načine, pod uvjetom da je svaki od tih metodoloških modusa konzistentan unutar samoga sebe, a može biti i kombiniran, ali svakako pregledan i točan, kako za uobičajenog zainteresiranog čitatelja, tako i za stručnjaka. Također, jedan od sistemskih problema enciklopedijske leksikografije je svojevrsno „prevođenje“ specijaliziranog jezika struke na jezik opće upotrebe. To je najteže, jer članak mora biti zadovoljavajući sa stajališta struke, a opet razumljiv i nestručnjacima, tj.  širem krugu korisnika. Iako su korisnici leksikona i enciklopedija navikli na poredak članaka abecednim redom, kako se najčešće i rade opći leksikoni i enciklopedije, to nipošto nije definitivno rješenje, a u nekim slučajevima nije ni najpogodnije, za sređivanja rasute građe posebno onih specijaliziranih leksikografskih edicija. Tako i leksikoni i enciklopedije, posebno one stručne, mogu koristiti i drugačije metodologije organiziranja materijala kojim se bave. To se može činiti, osim abecednim, i kronološkim principom, ponekad i problemskom koncentracijom grupa raznorodnih a tematski srodnih članaka u odvojene cjeline.

U tom pogledu autorica Velikog leksikona opera, koristi vjerojatno najprikladnije rješenje koje sadrži i kronološki i abecedni pristup. U samom sadržaju daje se kronološki popis autora i njihovih djela, a to također prati i popis opera po abecednom redu, dok su sami članci sintetske prirode te uz autorske biografije najčešće opširno daju sadržaj i radnje samih opera. Napose, popis autora sadrži i indeks koji je složen po abecednom redu, pa je to velika pomoć za praktično korištenje ovoga djela. Budući, da Leksikon sadrži i posebne „međučlanke“ o pojedinim razdobljima, stilovima i pojavama u svijetu operne glazbe, pa i meni tek sada jasan popis i opis svih muških i ženskih opernih glasova i njihovih osobina, možemo zaključiti da je ovo djelo zaista Veliki leksikon opera, pa i više od toga.

Tko kuca, otvorit će mu se, da se poslužim parafrazom jednog mnogo važnijeg kazivanja. Autorica je zakucala na vrata, a vjerojatno je i za samu sebe, kao poznavateljice mogućeg zamandaljenog blaga, otkrila pravu Ali Babinu pećinu. Njezin „Sezame otvori se“ kao da krije još mnoge zatvorene ćupove. Ona ih je otvorila tek 237. Dakako, što god mogli spekulirati, opera je prvenstveno europska, dapače podrijetlom talijanska, što ne znači i samo talijanska. Teško je navesti sve opere pa i ako pođemo od tog donekle selektivnog gledišta. I mnoge nenavedene europske opere imaju svoje specifične, nacionalno izuzetno važne konotacije, ali takve koje nisu ušle u širu panoramu kazališnih repertoara, što autorica nije ni mogla uzeti u obzir, jer bi tada njezin „katalog“ bio ne samo nepregledan, nego i neiscrpiv. Što tek reći o istočnjačkim glazbenim tradicijama od kojih mnoge imaju uvelike karakteristike opera. Ali, i u Japanu, ili Kini, njezin bi izbor prošao kao što se i tamo, uz vlastita donekle slična tradicijska djela, prikazuju i te „europske“ opere. Sam pojam „europski“ ovdje prelazi kontinentalne granice.

Izvan ove leksikografske bilješke, možda bih smio biti donekle osoban. Autorica je, koliko znam, mnoge, ako ne i većinu ovih opera provjeravala i vlastitim posjetima opernim kućama. Nije joj bilo teško, dok je živjela u Kanadi, otići i u onu veliku južniju državu i tamo pogledati ono što ju je zanimalo, a i sada, kad živi u Zagrebu, nije joj teško otići do Beča i izvidjeti tamošnju glazbenu scenu. Takva privrženost temi koja nije neposredno životno-praktična, morala je biti nagrađena. Autorica je dobila vlastiti Veliki leksikon opera, a mi smo dobili njezin Veliki leksikon opera. Svakome svoje, rekli bi ne samo cinici, nego i altruisti.

dr. sc. Antun Vujić

——————

O autorici

Vera (Verica) Varga rođena 1943. u Zagrebu, pohađala IV. gimnaziju, studirala engleski i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1967. sa suprugom i sinom otišla u Kanadu. U Torontu se školovala na Ryrson Collegu i ostvarila karijeru kao licencirani posrednik za ugovaranje hipoteka (Ontario Mortgage Broker) u banci Nova Scotia.

U proljeće 1991. vratila se sa suprugom i sinovima u Zagreb. U kolovozu 1991. javila se u Ured Predsjednika RH kao volonter za rad pri Promatračkoj misiji Europske zajednice u hotelu “I” (danas hotel „Novi Zagreb“) u zagrebačkom Remetincu i odmah preuzela vođenje Ureda za vezu (Hrvatski ured) između Promatračke misije EZ-a i hrvatskih državnih institucija. Ured je ustrojila Vlada RH pod okriljem Ministarstva vanjskih poslova, kako bi održavao vezu s Misijom čija je glavna zadaća bila nadgledati primirje u zonama sukoba, prvo u Sloveniji i potom u Hrvatskoj, i to je bio njezin prvi stvarni iskorak u vanjsku i sigurnosnu politiku.

Godine 1995., nakon četiri godine volontiranja, bila je zaposlena u Promatračkoj misiji EZ-a i preuzela je dužnost šefa Ureda za prevođenje i organiziranje prevoditelja za rad Misije.

Godine 1998 Vlada RH ju je imenovala predstojnicom Ureda za europske integracije Vlade RH. U to vrijeme se s Ministarstvom vanjskih poslova uspostavila odlična suradnja zasnovana na jednostavnom razgraničenju – MVP je vodio vanjske procese, a Ured Vlade RH za europske integracije unutarnje procese. Vrlo je zaslužna za osnivanje Zaklade za studiranje na stranim sveučilištima diljem Europske Unije za magistre europskih integracija. Tako je obrazovano 180 visoko obrazovanih stručnjaka, koji su potpisali ugovore da će raditi u državnoj upravi najmanje tri godine.

Godine 2000. Ured za europske integracije je postao Ministarstvo za uuropske integracije (MEI). Kao glavna tajnica ministarstva radila je na ustroju ministarstva počevši od organiziranja sektora ministarstva do zapošljavanja pomoćnog osoblja. Važno je bilo okupiti sposobne stručnjake za rad na europskim integracijama jer pred ministarstvom su bili veliki zadatci.

Godine 2004. brojna preklapanja u radu dovela su do spajanja dva ministarstva, MVP-a i MEI-a, jer je te procese bilo gotovo nemoguće razdvajati, te je tada bila imenovana državnom tajnicom MVPEI-a, gdje je i dočekala mirovinu. Glavni joj je zadatak bio koordinirati rad s diplomatima iz hrvatskih diplomatsko-konzularnih predstavništava. Njezin najveći doprinos bio je da im je olakšala rad i omogućila ostvarivanje njihovih planova za poboljšanje rada veleposlanstava i konzularnih predstavništva.

Tijekom odrastanja u obitelji glazba je uvijek bila u centru pažnje. Na prvu operu odvela ju je majka kada je imala samo sedam godina i to je bila “Madame Butterfly”. Taj je događaj ostao zauvijek u njezinom sjećanju i nikad se ne zaboravlja gledanje prve opere sa suzama u očima. Jednom rođena ljubav prema operi stalno je rasla i nadograđivala se. Tijekom života u Kanadi imala je prilike slušati vrhunske pjevače i najbolje izvedbe raznih opera. Nakon povratka u Hrvatsku i nakon okončanja rata, nastojala je gledati i slušati opere, kada je to bilo moguće, u raznim opernim kućama diljem Europe. Ubrzo je imala najmilije pjevače i pratila je njihove izvedbe gdje god su pjevali. U međuvremenu je počela sakupljati snimljene opere na DVD-ima, pa tako danas posjeduje impresivan broj od 150 snimljenih opera s vrhunskim pjevačima i dirigentima. Svakim danom pojavljuju se novi umjetnici i žar za sakupljanje snimki i za putovanjima još se nije ugasio. Iz tog žara nastala je i ova knjiga.