CRNI KAPUT

NAGRADU „S L A V I Ć“ za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac u 2015. godini dobila je TANJA BELOBRAJDIĆ za roman CRNI KAPUT (Gradska knjižnica Vukovar, 2015.)
O b r a z l o ž e n j e:

Roman Tanje Belobrajdić zaslužuje da ga se promatra na dvije razine – stilsko-kompozicijskoj i tematskoj. Obje su zadovoljile najviše kriterije, što, s obzirom na temu, nije bilo nimalo lako ni jednostavno. Podosta je literature o hrvatskome Domovinskom ratu, fikcionalne, poetske, publicističke. Mada i inače nije zahvalno pisati o najnovijoj povijesti, osobito onoj koja nameće dvojbe i izaziva prijepore, o hrvatskoj je suvremenosti i nedavnoj prošlosti osobito teško progovarati u atmosferi zakrvljena prepiranja, svađa i logike do istrage vaše ili naše. Dvojbe i prijepore glede Domovinskoga rata Hrvatska je posve nepotrebno, ali nimalo slučajno, nametnula samoj sebi. Rezultat toga je oštra podjela i na literarnoj sceni. Tako s jedne strane nerijetko imamo patetično deklamiranje umjesto kritičkog ili estetski relevantnog izrijeka, a na drugoj još češće jeftini kriticizam umjesto uravnotežena sagledavanja svih aspekata stvarnosti.

Tanja Belobrajdić nije se libila dotaknuti najbolniju temu novije hrvatske povijesti. Nije se dala impresionirati ni činjenicom da to poglavlje našega kolektivnog života još uvijek nismo razriješili na uljuđen način. Upravo to njoj je predstavljalo spisateljski izazov. Želja da se autentično posvjedoči dramatično vrijeme, udružena sa spisateljskom umješnošću, urodila je izvrsnim romanom. Odmjereno i uvjerljivo pripovijedanje u prvom licu, istančan osjećaj za konstrukciju cjeline te uravnotežen stil koji dočarava iskren iskaz glavnoga lika i fiktivnog pripovjedača – kvalitete su ove zrele proze. Ovo nije tek priča o ratu. Autorica u prvom redu govori o čovjeku čija se ljudskost i neljudskost najjasnije ocrtavaju u kriznim, rubnim situacijama. Rat je jedna od najužasnijih, ali i najoglednijih. Upravo to nam uspijeva svojom pitkom, ali suptilnom naracijom pokazati Tanja Belobrajdić. Njeno suosjećanje daleko je od sentimentalnosti i zato je uvjerljivije. Njena moralna prosudba zločina daleko je od mržnje i zato je dojmljivija. Njen svijet daleko je od crno-bijelog prikaza, a precizno posložene nijanse bolna su opomena na drugo lice svakodnevlja koje lako i brzo može izroniti pred našu uspavanu savjest. Kraj romana snažna je poruka, daleko od sveprisutnog forsiranja političke korektnosti, da je humanost distribuirana neovisno o krvnim zrncima.

Tanja Belobrajdić svojim je romanesknim prvijencem potvrdila zrelost koja obećava značajnu spisateljsku karijeru. Pripovijesti poput njene teško je naći u suvremenoj hrvatskoj prozi. Baš zato dobro je podsjetiti se da umješnost i moral u književnosti ne idu jedno bez drugog.

Zagreb – Split, 22. travnja 2016.

Dr. sc. Antun Pavešković

„Dani Josipa i Ivana Kozarca“ 2015. godine

dodjeljuju povelju uspješnosti u kategoriji proze – romanu Crni kaput Tanje Belobrajdić

Tanja Belobrajdić razbudila je s jedne strane povijesna, odnosno privatna sjećanja onih koji su sudjelovali u ratnim okolnostima i s druge strane zaintrigirala estetsko čitanje.

Roman je u ukupnom korpusu ratnog pisma recentno usporediv s knjigom Drage Maksimovića Vukovar – grad tisuću istina te s knjigom pretprošlogodišnje ratničke knjige Ivana Njarija Dvanaest i jedan. Naime, Tanja Belobrajdić pojavila se na najbolji mogući način, s blagim intertekstualiranjem sofisticirane Alenke Mirković, a ispisujući se uz retke generativnog neohumanizma Siniše Glavaševića. On je napisao novi jezik, a na autorima ovakvih knjiga – poput Maksimovićeve knjige ili knjige Tanje Belobrajdić – je da ga ponude kao neciničnu i možda opet točnu mogućnost: naučiti pisati instancu Čovjeka s velikim početnim slovom.

Važno je da su upravo empirijski autori ratnog pisma iz Glavaševića nadopisali novi humanizam i ponudili afirmativne geste romanesknog jezika. Umjesto ikakve bolesti, a koju možda i privatno trpe, no kada nam šalju pisma – onda su borci za umijeće, a ne destrukciju.

Pogovor Mate Bašića, svojevremeno kultnog proznog i medijskog pisca 80-ih, bitno precizno ukazuje na neku baš egzistencijalnu filmičnost Crnog kaputa, na autentičnu medijsku osjetljivost koju je Domovinski rat jedinstveno potaknuo!

U romanu Crni kaput Tanja Belobrajdić poslala je roman, a ne ikakav izljev nastavka destrukcije, svog je pripovjedača zaštitila u jezik, a u same mikropripovijesti utkala je dinamično i hiperaktivno pitanje identiteta, imenovanja, mjesta iz kojih tko dolazi i mjesta na kojima tko ostaje. Djetinjstvo i odrastanje nalijeću na neprijatelja, ali dječje igre sa svojim vedrim tragovima omogućavaju temeljnu čovječnost i nadmoć. Humor čuva i u najtežim okolnostima, to ovaj roman zna jako dobro, humor pobjeđuje te raskrinkava nasilnike i nasilje.

Prof. dr. sc. Goran Rem