Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara
Akcija!
Uzroci rata BiH

UZROCI RATA: BiH OD 1980. DO 1992. GODINE

79.90 Kn 63.90 Kn

 

 

NARUČITE

Kategorije: , .

Opis proizvoda

Knjiga dr. sc. Ivice Lučića s Hrvatskog instituta za povijest prvorazredan je historiografski rad koji se sastoji od tri ključna dijela. U prvome, pod naslovom „Uvod u rat“, autor piše o dinamici političkih i društvenih procesa i razumijevanja konteksta u kojem je BiH nastala i razvijala se, kao i svih njenih unutarnjih proturječnosti, jer bez toga nije moguće razumjeti ni uzroke rata ni povode istome koji je izbio u drugoj polovini 1991. i trajao je sve do kraja 1995. godine. To se posebno odnosi na događaje iz osamdesetih koji su velikom broju ljudi ostali u maglovitu sjećanju, prekriveni snažnim doživljajem devedesetih i ratnom traumom. Mnogima su osamdesete, u odnosu na ratne devedesete, ostale u sjećanju kao „zlatno doba”, vrijeme mladosti u kojem se mirno živjelo, slušala glazba „novoga vala” i gledale sportske priredbe, od Olimpijade do Univerzijade. Potisnute su i zaboravljene sve one neugodne strane svakodnevnice, od inflacije i nestašice osnovnih životnihnamirnica pa do različitih oblike društvene i političke represije.

Nije malo onih koji će reći da je to bilo vrijeme općeg blagostanja, visokog standarda i pune zaposlenosti i koji će se zakleti da je jugoslavenska politika „bratstva i jedinstva”, „nesvrstanosti” i „socijalističkog samoupravljanja” bila najbolja moguća politika koja je vrlo uspješno rješavala i riješila sve probleme s kojima se društva i države nastale nakon raspada Jugoslavije još uvijek suočavaju ne znajući kako ih riješiti. Takvi će, zapravo, svjesno ili nesvjesno samo reproducirati ideološki postavljenu formulaciju društvene stvarnosti, koja u mnogim slučajevima i na mnogim razinama nije imala puno veze s istinom, a još manje sa stvarnošću.
Upravo u osamdesetima, koje su nedvojbeno jedan od važnih ključeva za razumijevanje događaja izdevedesetih, komunistička se ideologija sukobila sa stvarnošću i izgubila vjerodostojnost i mogućnost da promijeni zahrđali „razvojni” sustav i prilagodi ga novim prilikama i potrebama. Pokazalo se da gospodarstvo propada, društveni sustav postaje neodrživa konstrukcija, a problemi za koje je smatrano da su davno riješeni, izbijaju u prvi plan. Na temelju dostupnoga arhivskog gradiva, objavljenih izvora, literature, teško dostupnih posebnih publikacija Službe državne bezbjednosti (SDB) koje su označene najvišim stupnjem tajnosti, kao i ondašnjeg tiska autor je pokušao rekonstruirati „diskurs sigurnosti”, koji je kao glavni zadatak imao osigurati „režim društvene istine” instaliran nakon Drugoga svjetskog rata. Htio je pokazati kako je vladajuća struktura pokušavala taj „diskurs sigurnosti” pretvoriti u praktično djelovanje u uvjetima totalitarne diktature te odrediti koga i kako pratiti i nadzirati; koga i kako kazniti, a koga, zbog ovih ili onih razloga, ekskulpirati bez obzira na stvarne postupke. Pri tome je samo ukratko prikazao sustav iteorijske postavke na kojima je on počivao, a puno više prostora posvetio je praksi kroz koju se društveni „režim istine” pokušavao održati.
Jedan od najvećih problema s kojim se komunistička vlast suočila bilo je nacionalno pitanje koje je na jugoslavenskoj razini postavljeno tako da je komunističkom vodstvu omogućavalo efikasnu vlast, a svim „narodima i narodnostima” trebalo stvoriti privid zadovoljenja barem minimalnih interesa. Komunističke su vođe dobro znali potencijal nacionalnog pitanja i nacionalnih pokreta pa su sustav tako postavili da su u svakom trenutku mogli izazvati krizu, a onda je kompliciranim mehanizmom vlasti rješavati, prikazujući sebe i svoju ideologiju kao jedini okvir unutar kojeg takve krize mogu biti riješene. Bosna i Hercegovina je u tom smislu imala specifičan položaj. Formalno, ona nije bila ničija nacionalna republika, nego republika triju naroda, „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska”. Stvarno, Srbi su bili poslijeratni hegemon i „temeljni narod”, Muslimani su im se pridružili u vlasti, a zatim započeli s njima borbu za dominaciju, a Hrvati su bili treći i trećerazredni narod, koji je bio određen za žrtvu u praksi ostvarivanja „diskursa sigurnosti”. Slomom komunističke ideologije i na njoj izgrađena sustava na istoku Europe te urušavanjem međunarodnog poretka krajem osamdesetih, nestalo je vanjskog okvira koji je držao na okupu jugoslavenske republike i narode. Pitanje opstanka nadvilo se iznad svih višenacionalnihzajednica, pa tako i SFRJ, odnosno SR BiH. Bio je nužan novi društveni dogovor. Međusobno zavađeni nacionalni komunizmi, manipulacija nacionalnim odnosima, višeznačne ideološke formulacije ustavnih odredbi, sustavno onemogućavanje svake demokratske alternative, opća militarizacija društva, nedostatak demokratske tradicije i vještine mirnog rješavanja problema onemogućili su kompromis i doveli su do ratne tragedije.
Poseban dio knjige čini poglavlje o političkom mitu po kojem su u ožujku 1991. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević „dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)” a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni ishod rata. Dok se prethodni dio knjige odnosi na povijest – ono što se dogodilo, ovaj se dio odnosi na nepovijest – ono što se nije dogodilo – pa je i pisan na drukčiji način. Naime, nema nikakva dokaza koji bi potvrdio da su Tuđman i Milošević uopće razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji događaji jasno pokazuju da se ni o čemu, pa ni o „podjeli BiH”, nisu dogovorili. Fascinantna je upornost s kojom se zagovornici teze o „dogovoru iz Karađorđeva” odbijaju suočiti s činjenicama, s jedne, i argumentima zdravorazumske logike, s druge strane. „Dogovor u Karađorđevu” postao je dogma vjernicima u socijalističku Jugoslaviju i utemeljiteljski mit konvertitima iz komunističkog totalitarizma u liberalnu demokraciju. Radikalan obrat zahtijeva i radikalan mit, što je manje vjerojatan i što više ispunjava projekcije i želje, to više vjernika okuplja. Devedesete godine prošloga stoljeća samo su nastavak i posljedica osamdesetih i svih ranijih godina, a njegovi glavni protagonisti i sudionici formirani su u osamdesetima i(li) ranije.