Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara
Akcija!
SVEMIROM SVJETLA NAMA JE BITI

SVEMIROM SVJETLA NAMA JE BITI

99.90 Kn 79.90 Kn

 

 

NARUČITE

Kategorije: , .

Opis proizvoda

Pjesnička zbirka Milodara Tomljenovića Svemirom svjetla nama je biti sadrži sedamdesetak pjesama refleksivna karaktera. Pjesme su uglavnom slobodne forme, različite duljine stiha, no može se zamijetiti i nekolicina soneta. Rima pojavna, no ne nužna.

Pjesme su refleksivna karaktera, filozofična. Metafizika, kao philosophia prima, obuhvaća ontologiju, teologiju, kozmologiju i psihologiju. Tomljenovi- ćevu liriku možemo promotriti unutar tih četiriju kompleksa.

Tomljenovićev je jezik vrlo apstraktan, često pomalo i zagonetan, arhaičan, ispunjen filozofemima, pa i neologizmima. Ne čudi s obzirom na cilj – pisati o onome prvom, apstraktnom, skrivenom, tajnom, neizrecivom.

Lirski subjekt često izražava stopljenost svijeta i čovjeka, odnosno određenu ovisnost i bitnu relaciju koja među njima vlada. Talijanski filozof druge polovice 16. st. Giordano Bruno smatrao je da je priroda bog u stvarima. Da je supstancija jedna i jedinstvena, da prožima čitav svijet i ono stvoreno, dok su konkretne stvari samo modifikacije jedinstvene supstancije koje opaža naša osjetilnost. Takav naturalistički panteizam nastavio je kasnije i Baruch Spinoza tezom deus, sive natura, bog ili priroda. Supstancija je jedna i jedinstvena, čine je dva bitna atributa koja ljudska svijest opaža – mišljenje i protežnost – dok su sve ostale stvari samo modusi primarne supstancije. Među njima i čovjek. Bruno je pak smatrao da je individuum ogledalo svemira u kojem se osjeća bilo svemira.

Početni stihovi pjesme »Korugva duha ćuhta (Barjak duha leprša)« glase: »Može li Jedinstvo ono najviše, / ukoliko nije sila bez srca, hladna, / učiniti da se složno diše, / a pojedinačna duša ne bude gladna«. Lirski se subjekt često od primarne esencije okreće vremenitoj egzistenciji – čovjeku. S ontologije prilazi k antropologiji i etici. Iz opće povezanosti ljudi crpe osnovu za skladan osobni i međusobni život. »Ako unutar sveg što se miče i biva, / lupka srce i dršće umnost vruća, / u svemiru dobroćudna diva / mi bivamo milost duha živuća. // (…) valja motrit, tvoriti poredak lijepi, / pa će život biti čistim čudom – / gle, čovjek od čovjeka više ne strepi!«

Pjesma »Budi se iskon« započinje: »Što to elemente divne lijepi, / ko đak mlad statue plastelina, / i još izlijeva moćan dah / da ilovača živne?« I zatim: »(…) ali da se mnoštvo uredno slaže / u svijet pozlaćene bajke«. No iz ontološke povezanosti lirski subjekt ponovno konstruira etički imperativ – težnja idealima: »Tek opća snaga, s uzora općeg / razbacana rad tvoračkog elana, / jer se voljom – svako jest / bez volje ne bi moglo biti / i samo se hraniti, / može i hoće ljepotu otjeloviti. / Ta duh je žena šta se resi, / a svemir muž njoj privija«. Brunova misao da je da je individuum ogledalo svemira u kojem se osjeća bilo svemira lako se može očitovati u stihovima: »I tako su tvoje, čovječe, dimenzije tijela / izmjera beskonačnosti. / Tvoja visina tvoj je duh u svjetlosti. / Tvoja dubina tvoja je moć u znanju. / Tvoja širina tvoja je ljubav u nasladi. / a sve zajedno mudro slito / živa je duša / u divoti svijeta. Ona iska / spoznaju, strasnost i htijenja«. Agitativan etički stav lirskog subjekta vidljiv je i u pjesmi »Transcendentalni preferans«. Unatoč skrovitosti svijeta i neznanju, čovjeku je stremiti naprijed i težiti dobru. »Makar sve je duboko pod pečatima, / i sa sedam paklova opasano, / živimo – beba ostavljena pred vratima, / s pismom od nikoga potpisano«. Čovjeku je svakako sa smrću se sastati, no neka to onda bude na putu slavnom: »Samo će tada iz zapaljenog duše plama / lomača čovječanska gorjet sa znanja: / svemirom svjetla biti je nama«.

No Tomljenovićev lirski subjekt nije opterećen samo stvaralačkim principom i transcendentalijama. On se i mnogo konkretnije divi toj natura naturata. Možemo reći da izriče pohvale prvim elementima: voda, zrak, zemlja, vatra. Lirski se subjekt divi vjetru u pjesmi »Zabave boga daha«; posebna se, »bivstvena« tajna krije u stablima, koja se plaše ognja, ali: »Ljude oganj drži da su zajedno. / Sjede u krugu utopljeni u sreći« (pjesma »Mnogoruki dobročinitelji«). Iz vode »moči harmonija vodopadna«, »duh jest zapravo voda«, no također »Mirisna šalica kave i kristalna čaša svježe vode / (…) pri kavaniranju izuzetno gode. Ushit samadhi vode« (»Da žilama teku ideali hladni«). U kolovozu pak nebo postaje »plava lava«, a »Taban dječji dodiruje zemlju suhu / i pazi da ne tica žaran kamen« (»Vatrene kočije«).

U Tomljenovića je nemoguće ne primijetiti i nekoliko intertekstualnih veza. U pjesmi »Hvala Bogu, to je to« može se primijetiti natopina Ujevićevih »Igračka vjetrova« i »Pobratimstvo lica u svemiru«. Recimo: »Zato, ne grozi se olujnih dana, potoka sušna, / cijeni i jalove stvari, ugosti poraze / i odbij da pobjeda bridi obraze« podsjećaju na Ujevićeve: »Pati bez suze, živi bez psovke, / i budi mirno nesretan. / Tašte su suze, a jadikovke / ublažit neće gorki san«. »U zajedničkom, gordom nas znaku / podjednako isto i različito muke tište« podsjećaju na Ujevićeve: »Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom«. Još je vidljivija referenca u »Notturno Augustino«, gdje je i formom i izborom motiva, odnosno leksema odan spomen Ujeviću: »Buktjela je živa gizda zrela, / i ključali biseri u jari pota. / O dušo, crpi ulja počela, / i ljubi osvite i večeri života«. Lirski subjekt nerijetko je usmjeren k zvijezdama. U »Lampioni svijeta«: »Pamti: i za meteža dnevnog / prestala ona nije sjati, / jer po zakonu duševnog / dok ima noći zvijezda će trajati. // Prije još i rođenja nad zipkom / tvojom zvijezda tvoja bijaše bila, / a poslije smrti u nebu gipkom / ona i dalje najvjernija je vila«, ponovno asocira na Ujevića (»Pobratimstvo«), ali i na A. B. Šimića (»prijeđi sav u zvijezde«).

Tomljenovićev lirski subjekt nerijetko je sklon i simbolici cvijeta, čime priziva Matoša (»Srodnost«, »Maćuhica«). Primjerice u »Labuđi pjev mrtve prirode«: »Poznata je slavna ubavost cvijeta / u raskošnoj vazi ili skromnoj čaši. / Ali ima nešto što ljuto plaši: / to je snaga živog njemu oduzeta«. Tomljenovićev lirski subjekt zna biti i prigodan: podrška radniku (»Svi smo maratonci«), pjesma o sjeni (»Kaskaderi bez identiteta«), pohvala domovini (»Versi domovini«), solidarnost sa siromasima (»Njihovo je kraljevstvo zemaljsko«), suprotstavljenost diktaturama (»Manifest protiv bezdušnika«), pa čak i o potrošačkom društvu (»Filharmonija praznih mnogostrukosti«). No uglavnom je njegova pozicija opća, promatrati stvari sub specie aeternitatis. Čak i kad je konkretan, stvari su samo poluga da se izrazi ono bitno. Druga važna pozicija, koja proizlazi iz temeljne – jedinstvo svijeta – jest čovjek i njegov voljni i emocionalni život. Tu je stav lirskog subjekta krajnje konstruktivan, stoički, ponekad uz prizvuke istočnjače filozofije – pronaći ravnotežu, pronaći smisao u patnji, iz čežnje izgraditi svijet i u konačnici prijeći u zvijezde, k »svjetlilu beskrajnom«.

Perica Oreč, magistar edukacije hrvatskog jezika i književnosti i filozofije