Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara
Akcija!
Slučaj-Ranković

SLUČAJ RANKOVIĆ: IZ ARHIVA KOS-a

199.90 Kn 159.92 Kn

 

 

NARUČITE

Kategorija: .

Opis proizvoda

 

Pitanje Brijunskog plenuma 1966. godine, pitanje političke sudbine Aleksandra Rankovića, nekih njegovih suradnika i uopće osuda na račun Uprave državne sigurnosti (bezbednosti) aktualizirano je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. U tadašnjoj Jugoslaviji i Srbiji, u valu pluralizma 1989/1990. godine, otvoreno je i ovo pitanje. U javnosti se pojavilo nekoliko naslova koje su pisali suvremenici – sudionici tih događaja iz sastava UDBA-e (Vojin Lukić, Sećanja i saznanja, 1989; Selim Numić, Dobra zemljo, lažu, 1990) odnosno publicisti (Zoran Sekulić, Pad i ćutnja Aleksandra Rankovića, 1989), a kragujevački studentski list Pogledi postao je šire poznat upravo objavljujući na naslovnoj strani fotografiju Aleksandra Rankovića.

Međutim nove povijesne dileme, ponajviše one koje su se odnosile na Drugi svjetski rat, pojedine ličnosti ili pokrete u Srbiji, uglavnom su zasjenile tu temu. I politička platforma tada vladajuće stranke u Srbiji pokušala je, iako ne formalno, baštiniti političku tradiciju nastalu upravo posljedično Brijunskom plenumu. Zbog nedostupnosti arhivske građe državnih i sigurnosnih institucija koje su bile povezane s tim događajima, historiografija se nije upuštala u potrebna istraživanja. Tako je ta tema ponovno maknuta u drugi plan.

To je kasnije, krajem devedesetih godina 20. stoljeća i početkom 2000. god., pokušalo »ispraviti« nekoliko naslova neposrednih sudionika tih događaja: Slavka Ranković, Život uz Leku (1998) i Aleksandar Ranković, Dnevničke zabeleške (2001) odnosno studija Miloša Mišovića Tamna strana Brionskog plenuma (1997) ili Ivana Dragovića Brionski plenum (2002).

Ipak su te knjige uglavnom ostale manje poznate publici (Mišović, Dragović) ili nisu donijele ključne spoznaje o samoj aferi (Slavka Ranković ili Rankovićeve bilješke), pa je tako tema Brijunskog plenuma i Rankovića ponovno nedovoljno istražena i javnosti razjašnjena na kompleksan način.

Svi sudionici tih događaja uglavnom su ostavili svoja osobna viđenja, ili su dali širu sliku događaja na temelju znanja ili materijala kojima su raspolagali, uz, reklo bi se, obavezno isticanje svoje osobe ili uloge u cijelom događaju. Većina je, ipak, naglasila kako očekuje da će povijest u budućnosti dati potpunije odgovore. U razgovoru sa svojim prijateljima Rankovićeva supruga Slavka u srpnju 1971. godine iznosi mišljenje da je »Tito u slučaju njenog muža pogrešio«, da je »to teška greška koju će sigurno istorija ispraviti« i da »će doći dan kada će istina izaći na videlo i ljudi pobediti«. I Aleksandar Ranković često je govorio da će »istina pobediti« i da »treba pustiti vremenu da do toga dođe«. Ivan Dragović u svojoj knjizi kao poseban problem ističe činjenicu da je »Tehnička komisija radila do 09. 12. 1966. godine«, a da »javnosti nikada nije prezentovan izveštaj te komisije«.

Vrijeme i političke promjene u Srbiji učinili su da dio arhivske građe postane dostupan. Tako se državna i partijska građa može pregledati u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Tamo se čuva građa tadašnje jugoslavenske Vlade, Saveznog izvršnog vijeća, a također i građa Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. U oba fonda nalazi se značajna građa o tim događajima. Riječ je prije svega o građi Centralnog komiteta SKJ-a o pripremama i radu Brijunskog plenuma, radu Državne komisije na čelu s Krstom Crvenkovskim, materijalima Saveznog izvršnog vijeća, a djelomično i Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.

U beogradskom Vojnom arhivu, koji je u sastavu srpskog Ministarstva odbrane, dostupan je, naravno, uz posebno odobrenje, fond vojne službe bezbednosti, odnosno ranije Kontraobavještajne službe, poznate po skraćenici KOS. Taj materijal sadrži arhivsku građu vezanu uz formiranje i rad Tehničke komisije koja je istraživala prisluškivanje od sredine lipnja do jeseni 1966. godine. Sadrži također i materijale koji se odnose na praćenje aktivnosti samog Aleksandra Rankovića u vremenu nakon Brijunskog plenuma. Rad Tehničke komisije  potpuno je nepoznat i pored sačuvane arhivske građe, osobito kada se usporedi s radom Državne komisije Krste Crvenkovskog. To je upravo razmjerno rezultatima Tehničke komisije i važnosti njezinih zaključaka za čitav tijek afere.

U pripremi pisanja knjige Dnevničke zabeleške obitelj Ranković 4. je svibnja 2001. godine uputila pismo načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije i ministru za obranu Savezne Republike Jugoslavije s molbom da im se »omogući korišćenje izveštaja Vojno-tehničke komisije o zloupotrebama Službe državne bezbednosti koji je pripremljen posle Brionskog plenuma i koji i pored zaključaka Savezne skupštine, nikada nije objavljen«. Također molili su da im se omogući korištenje »jednog broja izveštaja Vojne službe bezbednosti koji su nastali povodom praćenja aktivnosti pokojnog Aleksandra Rankovića posle Brionskog plenuma, posebno onih koji su spremani za Josipa Broza Tita«. Nakon što su dobili informaciju da je načelnik Generalštaba odlučio izići im ususret, obitelj Ranković 21. mu je lipnja 2001. godine uputila i drugo pismo s istim zahtjevima. Odgovor na taj zahtjev dobili su iz kabineta načelnika Generalštaba 16. srpnja 2001. godine. Suština odgovora bila je ta da u Vojnom arhivu nije pronađen materijal koji je obitelj Ranković htjela uzeti u uvid.

Zaista, u to se vrijeme u Vojnom arhivu nije nalazila tražena dokumentacija. Vojnobezbednosna agencija Ministarstva odbrane Republike Srbije krajem je 2006. i početkom 2007. godine predala Vojnom arhivu oko 50 000 stranica arhivske građe. U okviru te građe nalazio se i materijal koji se odnosio na Brijunski plenum i Aleksandra Rankovića. Prilikom pisanja monografije Vojna služba bezbednosti u Srbiji (objavljene 2013. u Beogradu) primijetili smo da arhivska građa koja se nalazi u Vojnom arhivu može doprinijeti razjašnjavanju događaja koji se odnose na Četvrti plenum CK-a SKJ-a i da ona do sada nije korištena u literaturi koja se bavila tim događajima. Zbog toga smo odlučili napisati knjigu o Brijunskom plenumu, uz korištenje materijala iz Vojnog arhiva i djelomično iz fonda Vojnobezbednosne agencije. Iako taj materijal još nije arhivski sređen, nastojali smo za sve važnije podatke navesti i njihove izvore.

S druge strane istraživanjem smo ustanovili da i u arhivskoj građi (u Arhivu Jugoslavije) državnih organa koji su sudjelovali u događaju o kojem je riječ nedostaje jedan dio građe koji bi u suštini bio značajan za razumijevanje događaja. Većina ključnih dokumenata i materijala očišćeni su od priloga, posebnih materijala ili drugih dokumenata koji bi razjasnili pojedine optužbe iznesene na Rankovićev ili račun UDBA-e. To je značajna okolnost koja ometa stvaranje potpune slike o ovim događajima te ostavlja istraživačima na raspolaganju samo ono što su sastavljači dokumenata željeli da iza njih ostane. Dakle samo službene verzije dokumenata i vrlo malo mogućnosti za sučeljavanje podataka ili provjeru u nekim drugim dokumentima.

Odlučili smo se da knjiga bude naslovljena Slučaj Ranković: Iz arhiva KOS-a. Za ovaj smo se naslov odlučili zbog toga što je Aleksandar Ranković nakon Brijunskog plenuma vrijeme određivao izrazima »prije mog slučaja« i »poslije mog slučaja«. Događaje oko Brijunskog plenuma, čija je bio glavna tema, jednostavno je nazivao »moj slučaj«. Drugi dio naslova vezan je uz činjenicu da je arhiv vojne kontraobavještajne službe bio glavni izvor u pisanju ove knjige.

Osim slučaja Aleksandra Rankovića, obrađeno je još nekoliko slučajeva koji su vezani uz njega i praktički su njegov dio. To su, prije svega, slučajevi generala Miloja Milojevića, Radivoja Jovanovića – Bradonje, Rade Hamovića, Ivana Gošnjaka, Ivana Miškovića i pukovnika Dušana Rusića. Obuhvaćeni su samo u opsegu koji je značajan za bolje razumijevanje slučaja Aleksandra Rankovića. Pripadnici UDBA-e Selim Numić i Vojin Lukić sami su opisali ono što se događalo s njima, pa smo te događaje i Svetislava Stefanovića navodili samo onoliko koliko je bilo neophodno za razumijevanje njihove uloge. Međutim i njihovi su predmeti sadržani u slučaju Aleksandra Rankovića te smo ih osvijetlili i razjasnili onoliko koliko je bilo potrebno.

Knjiga Slučaj Ranković: Iz arhiva KOS-a sadrži deset cjelina. U prvom su dijelu opisani život i aktivnosti Aleksandra Rankovića od razdoblja njegova početka u Komunističkoj partiji Jugoslavije, pa tijekom vremena kada je bio organizator službe sigurnosti nove Jugoslavije te sve do vremena prije Brijunskog plenuma 1966. godine kada je obnašao dužnost potpredsjednika Jugoslavije. U drugom dijelu dan je pregled događaja koji su doveli do toga da Ranković bude predmet istrage i sazivanja Brijunskog plenuma, usredotočujući se na političke i osobne nesuglasice te na tehničku pripremu same afere.

Treća cjelina odnosi se na političku i tehničku pripremu Četvrtog plenuma. Obrađene su sjednice Izvršnog komiteta CK-a SKJ-a održane 16, 22. i 30. lipnja, sastanak kod Tita 20. lipnja i rezultati rada raznih komisija, prije svega Vojno-tehničke i Državno-partijske. Četvrti dio detaljno opisuje sam Brijunski plenum, s naglaskom na raspravama Tita, Rankovića i Stefanovića, koje do sada nisu detaljno razmatrane u ranijim djelima koja su se bavila ovom problematikom. U petom dijelu knjige donesen je pregled poduzetih istražnih radnji tijekom ljeta 1966. godine, a posebno su obrađeni izvještaji Vojno-tehničke komisije od 21. i 27. lipnja, 25. srpnja i 22. kolovoza 1966. godine te izvještaj Istražno-tehničke komisije od 20. srpnja i 13. rujna 1966. godine.

Radi sagledavanja promjena politike u Srbiji, dan je pregled rada Šeste sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, a u sklopu poduzetih mjera razmotrili smo izvještaje Komisije Saveznog izvršnog vijeća i saveznog javnog tužitelja te prijedlog abolicije za Rankovića i ostale. U sedmom poglavlju istražili smo efekte odluka Brijunskog plenuma na sigurnosne službe Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U osmom dijelu knjige obrađene su najvažnije aktivnosti Aleksandra Rankovića nakon Brijunskog plenuma, komentari nekih osoba o njemu te njegovi komentari o aktualnim događajima, na temelju izvještaja vojne službe sigurnosti (bezbednosti). U ovom dijelu kratko su iznesene prijetnje Aleksandru Rankoviću atentatom te odnosi Rankovića i Josipa Broza – Tita. Potom su u devetom dijelu navedeni slučajevi visokih dužnosnika JNA koji su na razne načine kasnije povezivani s Rankovićem te smijenjeni s dužnosti.

Deseto poglavlje, ili »Umjesto zaključka«, daje zaključnu ocjenu o tome kome je bila potrebna cijela afera. Sučeljavajući izvještaje tehničkih komisija izvodimo zaključak je li bilo prisluškivanja ili nije.

Smatramo da će ova knjiga doprinijeti još boljem razumijevanju Brijunskog plenuma i njegovih posljedica. Također smatramo da smo ponudili odgovore na nekoliko pitanja, od kojih su najvažnija: zašto je bila potrebna afera prisluškivanja, je li zaista bilo prisluškivanja i što je doprinijelo da se iskonstruira ta afera, kakve su bile posljedice za sigurnosne službe tadašnje Jugoslavije i zbog čega je Aleksandar Ranković šutio te se nije suprotstavljao neosnovanim optužbama prije, tijekom i nakon Brijunskog plenuma.

Prvo izdanje ove knjige objavljeno je u Beogradu u jesen 2014. godine. Nakon velike promocije u beogradskom Klubu Vojske Srbije i druge na Sajmu knjiga, knjiga je potpuno rasprodana u manje od mjesec dana. Ovo svjedoči o velikom interesu za ovu temu i nova saznanja o Rankoviću u Srbiji. Vjerujmo da će ovo izdanje privući pažnju stručne i šire javnosti u Hrvatskoj, jer donosi plodove novih istraživanja izvršenih u arhivima koji su još uvijek pod posebnim režimom istraživanja.