Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara
Mit o nebeskoj Srbiji

MIT O NEBESKOJ SRBIJI

49.90 Kn

NARUČITE

Kategorija: .

Opis proizvoda

Koja je geneza mitova koji su poslužili Slobodanu Miloševiću za stvaranje podrške njegovim neuspjelim osvajačkim pohodima? Na to pitanje odgovara dr. Branimir Anzulović u upravo izišloj knjizi „Mit o nebeskoj Srbiji: polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. stoljeću“ u izdanju „Večernji edicije“. Ova je knjiga autorov prijevod i revizija teksta koji su 1999. objavili New York University Press u New Yorku i Hurst Publishers u Londonu pod naslovom „Heavenly Serbia: From Myth to Genocide“.

Kulturni povjesničar dr. Branimir Anzulović rođen je u Zagrebu 26. travnja 1926., a umro je 2. studenoga 2001. godine u Virginiji u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1952. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim je kao mladi intelektualac napustio Hrvatsku pod vlašću Komunističke partije Jugoslavije. Prvo se odselio u Argentinu, a zatim se preselio u SAD gdje je nastavio svoju akademsku karijeru. Na Sveučilištu u Indiani 1972. obranio je doktorat iz komparativne književnosti te je tijekom svoje karijere nastavio pisati i predavati znanost o književnosti, kulturnu povijest te književnu teoriju na Sveučilištu u Indiani te na Sveučilištu u Arizoni. Anzulović je godine svoga intelektualnog rada posvetio istraživanju povijesnih, filozofskih i socioloških okolnosti koje su generirale ideologiju srpskog ekspanzionizma. Rezultat tog rada jest ova njegova knjiga.

Prenosim Anzulovićev uvod u knjigu iz kojega će biti jasno o čemu on piše, što je sve istraživao te do kojih je zaključaka došao:

„Jedan događaj iz srednjovjekovne srpske povijesti snažno je prisutan u današnjoj srpskoj kulturi i politici. Bitka s Turcima na Kosovu polju 1389. godine još uvijek vrši jak utjecaj na Srbe koji je doživljavaju kao obrtnu točku u tranziciji sa značajne suverene srednjovjekovne balkanske države na ekonomski i kulturno zaostalu etničku zajednicu u Osmanskom Carstvu, stanje u kojemu se nalazila sve do devetnaestog stoljeća. Čak i nakon što je Srbija postigla suverenitet 1878. i zadobila dominantnu ulogu u jugoslavenskoj zajednici 1918. godine, sjećanje na bitku iz 1389. godine ostalo je snažno kod Srba. Mnogi su promatrači zapazili intenzitet tog sjećanja na davnu bitku; jedan antropolog opisao je izraz uspomene na nju pet i pol stoljeća kasnije: U Dalmatinskoj zagori, naročito oko Knina, može se čuti neka vrsta ojkanja, primitivnog arhajskog zapevanja koje se sastoji u poznatom tužnom izvijanju glasa na o-oj… Nekoliko seljaka, obično u kakvoj gostionici, primaknu glave i satima tužno zavijaju, tako da to za Evropejca pruža prilično grotesknu sliku. Ako ih zapitate zašto tako pevaju, odgovorit će vam: “Plač za Kosovo!”

Ugledni švicarski sociolog Norbert Elias istakao je da značajan gubitak moći uvijek predstavlja traumatičan događaj: Nepobitna je činjenica da je pripadnicima država i drugih društvenih jedinica koje izgube svoje pretenzije na položaj najvišeg ranga u eliminacijskim borbama svog vremena često potrebno dugo vremena, čak stoljeća, da se pomire s tom promjenom situacije i smanjenjem samopoštovanja koje iz nje proizlazi. A možda i nikad ne uspiju. U nedavnoj prošlosti Britanija je dirljiv primjer poteškoća koje iskušava prvorazredna velika sila u svom padu na drugo – ili trećerazrednu silu.

Gubitak moći bio je naročito traumatičan za Srbiju. Ona ne samo da je prestala biti regionalnom silom, nego je posve nestala kao politički entitet. Srbi su postali drugorazredni sultanovi podanici. Takvo je stanje trajalo od petnaestog do devetnaestog stoljeća i kroz to su vrijeme Srbi ustrajno njegovali mitove o svojoj velikoj prošlosti i velikoj budućnosti. Poput drugih zemalja koje su se ponovno pojavile kao nacionalne države u devetnaestom stoljeću nakon dugog razdoblja strane dominacije ili političke fragmentacije, i Srbija je očitovala snažne ekspanzionističke porive. Riječima Georgea Kennana, “bilo je teško ljudima koji su nedavno postigli tako mnogo, i to u tako kratkom roku, znati gdje treba stati. Snovi o novim slavama koje će poteći iz teritorijalnog širenja zbunile su mnoge umove. Zrak je bio zamagljen vizijama velikog ovoga ili onoga: ‘velike Srbije, ‘velike Bugarske’ i tako dalje.” Srpski ekspanzionistički poriv bio je očit u izbijanju Balkanskih ratova 1912.-1913., a premda Srbija nije uzrokovala Prvi svjetski rat, atentat u Sarajevu 1914. godine, koji je pomogla tajna srpska organizacija Crna ruka radi destabilizacije Austo-Ugarske (koja je stajala na putu širenja Srbije prema sjeveru i zapadu) potpalio je taj sukob.

Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je sjećanje na srednjovjekovno Dušanovo carstvo nužno dovelo do nedavnih ratova za Veliku Srbiju, ali bi bilo isto tako pogrešno zanijekati bilo kakvu vezu između njih. Mitovi o srednjovjekovnom carstvu i njegovoj propasti doprinijeli su stvaranju nacionalističke pomame u trenutku kada je očekivani raspad poretka koji su uspostavili komunisti nakon Drugoga svjetskog rata i srpska dominacija u vojnim snagama komunističke Jugoslavije (navodno četvrte po jačini u Europi) pružao, kako se činilo, jedinstvenu priliku za ostvarenje središnjeg obećanja srpske nacionalne mitologije – stvaranja Drugoga srpskog carstva. Mitovi su igrali bitnu ulogu i u drugim genocidnim pothvatima dvadesetog stoljeća. Nakon što je spoj straha, mržnje i imperijalističkih ambicija, nadohranjen mitovima i lažima, doveo do nacističke i fašističke agresije, poduzet je ozbiljan napor da bi se širenje tih pokreta protumačilo tipom osoba koje su ih podržavale. Najpoznatiji pokušaj te vrste proizveo je F-ljestvicu (F je kratica za fašistički) kojoj je bila namjera identificirati tip osobe sklone slijediti nekoga poput Hitlera i počinjati zvjerstva za njega. To je bila najintenzivnije istraživana sociopsihološka tema pedesetih godina, ali je u najboljem slučaju uspjela identificirati samo neke crte sljedbenika nacističkog pokreta, i taj je model konačno napušten.

Krvavi osvajački pothvati jednog naroda ne mogu se jednostavno protumačiti psihološkim karakteristikama njegovih pripadnika. Psihologija ne može razjasniti zašto se jedan narod, kao naprimjer Nijemci koji nisu pokazali prekomjernu sklonost nasilju u svojoj povijesti, može iznenada upustiti u istrebljenje čitavih segmenata svog pučanstva. Osim toga, pojedinci i grupe koji zagovaraju ili vrše nasilje kao zaštitu protiv navodnih konspiracija, prisutni su i u nekim od najdemokratskijih i najprosperitetnijih zemalja.

Biografije većine vođa i sljedbenika genocidnih pokreta ne otkrivaju nikakve posebne psihološke abnormalnosti. Njih obilježava banalnost više nego demonizam. Postoji psihološki mehanizam koji omogućuje da se velik broj u biti normalnih građana upusti u kolektivne zločine ili da ih prihvati bez protesta. On se osniva na jakoj vezi između članova jedne grupe. Strast koju može raspaliti nastup sportske momčadi jedne grupe očituje intenzivnost povezanosti kolektivnog identiteta. Grupna kohezija može služiti istoj svrsi kod ljudi kao i u životinjskom svijetu – samoodržanju – ali je njezina nesretna posljedica lakoća s kojom jedna zajednica može razviti mržnju prema drugoj do te mjere da traži njezino uništenje. Razne okolnosti mogu pogodovati provali krvoločne kolektivne pomame. Osobito je važan strah od uništenja od strane neprijatelja i uvjerenost u vlastitu snagu da se to preduhitri uništenjem neprijatelja. Moderno doba je dodalo još jednu pobudu za genocid: utopijsko obećanje savršenog društva koje traži uništenje grupa optuženih za sprječavanje njegova ostvarenja. Prema tome, osnovna pokretačka sila na putu do genocida nije patologija pojedinaca koji organiziraju i vrše genocid, nego patologija ideja koje ih vode. Takve ideje mogu proizvesti i širiti relativno normalni ljudi koji ne moraju biti svjesni posljedica svojeg otuđenja od stvarnosti. Ali propust u uočavanju uzročne veze između teze da je netko zao samim time što pripada određenoj grupi i krvavih posljedica te teze ne znači oslobađanje od krivnje. Svatko ima slobodu, i dužnost, odbaciti globalne osude čitavih zajednica i osuditi nasilje osnovano na njima. Na perverzan način ideologija koja pokreće genocid istovremeno pokazuje da većina ljudi koji ga vrše vjeruje da slijedi svoju savjest. Samoobrambeno načelo “ubij da ne budeš ubijen” nije dovoljno za mobilizaciju masa; u žrtvi treba vidjeti demona i u njezinu uništenju djelo od opće koristi.

Ovaj multidisciplinarni esej istražuje genezu mitova koji su poslužili Slobodanu Miloševiću za stvaranje podrške njegovim neuspjelim osvajačkim pohodima. Središnju ulogu je odigrao stari mit o nevinoj i patničkoj “nebeskoj” Srbiji te noviji mit o neprijateljima koji šuruju kako bi onemogućili njezin opstanak. Glavni elementi srpskoga povijesnog iskustva koji su hranili te i popratne mitove jesu: isprepletenost crkve, države i nacije koja je dovela do sekularizacije crkve i divinizacije ostalih dvaju entiteta; drastičan i dug prekid nacionalnog razvoja uslijed osmanskog gospodstva; endemično nasilje u Dinarskim brdima; romantičko slavljenje krvi i tla; naglo širenje Srbije u Balkanskim ratovima i stvaranje Jugoslavij, što je dovelo do jakog iskušenja za srpski ekspanzionizam; te laži o srpskim gubicima u Drugome svjetskom ratu koje je svijet u velikoj mjeri prihvatio i time ih učinio uvjerljivijim. Mit o Nebeskoj Srbiji nastao je, kako izlaže prvo poglavlje, u doba turskog prodora u Srbiju krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća. Mit je pripisao navodni poraz Srba u Kosovskoj bitci njihovom opredjeljenju za kraljevstvo nebesko, to jest, pretpostavljanju moralne čistoće vojnoj pobjedi. Prvobitno je mit vršio korisnu ulogu, pomažući Srbima da lakše podnose poniženje uzrokovano porazom i višestoljetnom podložnošću stranoj kulturi. Kako je istaknuto u zaključku ove knjige, mitovi mogu igrati i pozitivnu ulogu. Nakon što je Srbija ponovno uspostavila svoju državnost u devetnaestom stoljeću, kosovski mit je postao opasan po Srbe i njihove susjede jer je u njemu sadržano obećanje da će Srbija uskrsnuti kao moćno carstvo. Jedan istaknuti srpski povjesničar nedavno je potvrdio to obećanje o novom carstvu: “Opredelivši se za carstvo nebesko, Srbi su svoje carstvo na zemlji poneli sobom za budućnost koja će doći posle očišćenja.” Mit i povijest, eshatološko i temporalno, isprepleteni su u kosovskoj legendi, kao što to naglašuje drugi moderni srpski intelektualac: Sveta priča srpskog naroda, naročito u tradicionalnom obliku usmenih deseteračkih pesama, može se upoređivati ne samo sa najboljim delima o bitkama u svetskoj istoriji nego i sa najlepšim svetim pričama čovečanstva. To je priča o istoriji, a još više o čovekovoj sudbini na zemlji i u svemiru, o grehu, žrtvi, spasenju i vaskrsenju. Njen uzor je priča nad pričama, Jevanđelje. Ona je hrišćanska i jevanđelska, pa prema tome i opšteljudska. Ali je i duboko nacionalna. Kosovo je novi Jerusalim, ali Jerusalim na Balkanu, u Srbiji.

Moderni sljedbenici mita otkrivaju opredjeljenje za carstvo nebesko u gotovo svim važnim trenucima srpske povijesti. Naprimjer, nakon što je kralj i diktator Aleksandar Karađorđević ubijen 1934. godine, urednik jednih beogradskih novina napisao je da je “Aleksandar izabrao kraljevstvo nebesko da bi osigurao budućnost Jugoslavije.” Srpski episkop Atanasije Jevtić izrazio je svoju uvjerenje u takvo opredjeljenje Srba čak i nakon što su oni, vođeni Miloševićem, započeli brutalne agresije u bivšoj Jugoslaviji, jer su takvi napadi opravdani kao obrana “nebeskog” naroda od zlih susjeda: “Kao posebnu karakteristiku duhovnog života kod pravoslavnih Srba smatram da treba istaći kosovsko opredeljenje srpskog naroda, to jest njegovu uglavnom okrenutost, a u kritičnim situacijama konačnu opredeljenost za Carstvo nebesko, a ne za zemaljsko.” A jedan uvodnik u Glasu crkve iz 1990. godine vidi nebesko poslanje i u nacionalističkom svojatanju Kosova, premda je svjestan da će ono dovesti Srbe pred “strašnu dilemu: ili–ili? Ili u Evropu bez Kosova ili na Kosovo bez Evrope. Evropsko zemaljsko blago, ili nebesko kosovsko carstvo.”

Etničke zajednice zahvaćene ratovima koji su obilježili raspad Jugoslavije razlikuju se, između ostalog, religijom. To je navelo neke promatrače na ideju da se tu radi o vjerskim ratovima. Međutim, premda je religija nesumnjivo vrlo važno obilježje identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka (Albanci nisu vjerski homogeni), osobe koje su najodgovornije za izbijanje tih ratova odlikuju se posvemašnjim odsustvom vjerskih uvjerenja, a ne vjerskim žarom. To je osobito izraženo kod Srba. Kao što ukazuje zadnji dio prvog poglavlja, njihova crkva, izvanredno usko povezana s državom i nacijom, već je davno zanemarila Evanđelje i posvetila se političkim pitanjima vjerojatno u većoj mjeri nego bilo koja druga kršćanska crkva.

Kratko drugo poglavlje bavi se posljedicama turskog gospodstva na srpsku nacionalnu svijest. One su se očitovale ne samo u mitu Nebeske Srbije nego i u mitu o herojskome srpskom otporu protiv Turaka, te u očekivanju uskrsnuća izgubljenog carstva. Još jedna posljedica osmanske vlasti bila je daljnja erozija vjerske uloge Srpske pravoslavne crkve.

Tema trećeg poglavlja je endemično nasilje u balkanskim planinama. U jednoj se zemlji u tom području razvilo istinski cezaropapističko uređenje – jedinstveno u modernoj Europi. Jedan od duhovnih i istovremeno svjetovnih vladara te zemlje napisao je najutjecajnije i najpogubnije djelo srpske i crnogorske književnosti – spjev koji veliča genocid. Kod pisaca koji pripadaju kulturama s jačom odvojenošću crkve od države prevladava znatno drugačiji stav prema neprijatelju. U ovoj knjizi često uspoređujem Srbiju i Crnu Goru s Hrvatskom radi ilustriranja razlika između istočnokršćanske i zapadnokršćanske kulture. Te su usporedbe vrlo podobne jer se ovdje radi o etnički i jezično vrlo sličnim narodima koji su razvili različite nacionalne identitete uslijed svoje veze s različitim civilizacijama. Većina tih usporedbi odnosi se na vrijeme kada su mnogi Hrvati bili izravno uključeni u zapadne kulturne i političke sfere, dok su Srbi bili ekonomski i kulturno zaostao narod bez ikakve političke autonomije u Osmanskom Carstvu. Razlike između ta dva naroda su se znatno smanjile tokom vremena i oba su pala na svoj moralni nadir u dvadesetom stoljeću. Međutim, razlike među njima, osobito što se tiče crkve, nisu nipošto nestale. Postoji još jedan razlog za osvrte na Hrvatsku u ovoj studiji: relativno nov mit o demonskoj Hrvatskoj, nastao nakon Drugoga svjetskog rata, kao dopuna mitu o Nebeskoj Srbiji. Oba su mita bila prihvaćena od znatnog dijela zapadne inteligencije i odrađena u zapadnim medijima.

Četvrto poglavlje opisuje kako je bliski dodir sa zapadnom kulturom, koji je srpska dijaspora uspostavila u osamnaestom stoljeću, doprinio preobrazbi nacionalne ideje osnovane na ulozi crkve u modernu srpsku nacionalističku ideologiju. Od osobite je važnosti bio romantički interes za narodnu umjetnost koju se smatralo izrazom nepokvarene narodne duše, i naglasak na jeziku kao glavnom nacionalnom identifikatoru koji je odredio moderan pojam srpskoga nacionalnog teritorija. Isto poglavlje ukazuje i na neugodne posljedice nastojanja da se tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća taj teritorij preobrazi u homogenu srpsku nacionalnu državu.

Peto poglavlje proučava stvaranje psihološke atmosfere za Miloševićeve ratove za Veliku Srbiju. Ono analizira najznačajnija djela srpskih povjesničara, teologa, romanopisaca i ostalih intelektualaca i umjetnika koji su uzgajali mit o nedužnoj, patničkoj Srbiji. Ta djela (mnoga od njih objavljena osamdesetih godina – desetljeću koje je prethodilo tim ratovima) širila su teze da su Srbi zbog svoje dobrote uvijek bili žrtve drugih, da njihovi neprijatelji kuju zavjere kako bi ih uništili i da je došlo vrijeme da Srbi postanu agresivni u odmazdi za prošle nepravde i u pretvorbi Srbije u dominantnu regionalnu silu. Sve genocidne kampanje, bilo da su nadahnute nacionalističkim ili univerzalističkim mitovima, osnivaju se na lažima koje prikazuju određenu zajednicu kao superiornu svojim takmacima ali ugroženu od potonjih. Pošto je napredak tehnologije proizveo izvaredno moćna sredstva masovnog uništenja, od životne je važnosti suzbijati mitove koji rađaju mržnju i sukobe. Hitnost potrebe za suzbijanjem krivotvorenja povijesti istakao je Eric Hobsbawm prigodom otvaranja Srednjoeuropskog sveučilišta: Moramo se opirati «formiranju» nacionalnih, etničkih i drugih mitova… To nas neće učiniti popularnima. Tomaš Masaryk, utemeljitelj čehoslovačke republike, nije bio popularan kad je ušao u politiku kao čovjek koji je dokazao, sa žaljenjem ali bez oklijevanja, da su srednjovjekovni rukopisi na kojima se zasnivao veliki dio češkog nacionalnog mita krivotvoreni. Ali to je trebalo učiniti.

Moralna i civilizacijska kriza u koju su Srbi ušli pod Miloševićem već je potakla neke od njih na preispitivanje tradicionalnih mitova i kulturnih ikona. Jedan srpski znanstvenik je naglasio važnost takvih napora: Poraz političkih projekata zasnovanih na istorijskim reminiscencijama, a pre svega njegove tragične posledice koje su ugrozile život svakog pojedinca i nacije u celini, stvorili su plodno tle za buđenje sumnji u mnoge duboko ukorenjene istorijske predstave, a time i prijemćivost javnosti za njihovo preispitivanje. Taj poraz je, naime, učinio evidentnom činjenicu da je rasterećenje naše istorijske svesti od mitova, fikcija i predrasuda zapravo naš
vitalni interes. Drugi srpski znanstvenik, Miodrag Popović, izrazio je istu misao vrlo sažeto u zaključnim recima svoje odlične studije o mitskim slojevima u srpskoj kulturi: “Valja priznati da smo ono što jesmo da bismo, emancipovani od slepog robovanja svemu što smo nasledili od iskona, mogli da budemo ono što bismo hteli da jesmo.”

Jedan narod može voditi pragmatičnu nacionalnu politiku samo na osnovi realistične prosudbe svojeg položaja u svijetu. Ali je li moguće da velik dio pučanstva naglo promijeni odavno prihvaćen stav prema važnim povijesnim događajima i ličnostima i da uvidi da se klanjao lažnim bogovima? Nastojanja da se zbace lažni idoli i prihvati gorka istina kao bolji temelj za budućnost uvijek su nailazila na snažan otpor. Međutim, nije potrebna potpuna pobjeda nad lažnim mitovima. Dovoljno je oslabiti ih ukazujući kako su doveli do kobnih pogrešaka i slaveći istinska postignuća u povijesti. Ako preispitivanje duboko usađenih ideja i navika postigne dovoljan zamah, može se promijeniti smjer koji je nacija slijedila. Važnost ideja u životu nacije ima svoju potvrdu u maru kojim demagozi kontroliraju masovne medije da bi, koristeći postojeće mitove i sprječavajući širenje kritične misli, nametnuli svoju viziju svijeta, u kojoj se oni pojavljuju kao spasitelji nacije ugrožene od moćnih neprijatelja. Miloševićev režim u početku je uživao podršku velike većine Srba, uključujući i elitu.

Ova knjiga iznosi one vidove srpskoga političkog, društvenog i kulturnog razvoja koji su doprinijeli toj podršci, ali ne niječe postojanje pozitivnijih vidova te povijesti, niti sugerira da su negativne pojave naslijeđene iz prošlosti nužno dovele do katastrofe na prijelazu u novo tisućljeće. Silna složenost povijesnog razvoja isključuje svaki determinizam. Osim toga, kao ni ijedan drugi narod, Srbi nisu monolit. U Srbiji ima, uz velik broj ljudi s plemensko-patrijarhalnim mentalitetom, i znatan broj onih koji žele društvo u kojemu zakoni jednako štite svakog građanina, dok možda najveći broj nema izraziti stav nego se na osnovi raspoloživih informacija, odnosno dezinformacija, priklanja modelu plemenskog ili civilnog društva. Okolnosti koje pogoduju jednima ili drugima mogu u znatnoj mjeri utjecati na smjer nacionalnog razvoja. Ali kulturni relativisti, koji niječu da prošlost jednog naroda može ograničiti izbor njegove budućnosti, ne griješe ništa manje nego deterministi. Izbor materijala u ovoj knjizi određen je potrebom da se dokaže lažnost i opasnost mita o Srbima kao nedužnom narodu koji je uvijek bio žrtva moralno inferiornih protivnika jer ih je taj mit gurnuo u razornu avanturu na pragu novog tisućljeća. Drugim riječima, naglasak na negativnim pojavama u srpskom naslijeđu diktiran je pogubnim posljedicama dosadašnjeg ignoriranja tih pojava.

Srbi nisu bili osamljeni u svojoj vjeri u srpsku pozitivnu iznimnost. Kako izlaže posljednje poglavlje, svijet je iz više razloga tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća nekritično prihvatio mnoge srpske mitove, a neke čak i sam stvorio. Međunarodno prihvaćanje srpskih mitova učinilo ih je vjerodostojnijima i time još opasnijima. Rasprostranjeno neznanje o Srbiji, i Jugoslaviji uopće, te ravnodušnost prema sudbini malih i udaljenih naroda, onemogućili su djelotvorne odluke međunarodne zajednice. Bilo je moguće spriječiti izbijanje ratova u Jugoslaviji 1991. godine, da su dominantne sile i ustanove imale realističan uvid u stanje u toj zemlji i volju da spriječe tragediju. Umjesto toga, i one su se služile mitovima i lažima da opravdaju svoju aktivnost ili, točnije, neaktivnost. Stoga oslobađanje politike od mitova, laži i obmana nije dužnost samo Srba. To je univerzalna obveza.“