Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara
Akcija!
Mačekova-vojska

MAČEKOVA VOJSKA

199.90 Kn 159.92 Kn

 

HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

 

NARUČITE

Kategorija: .

Opis proizvoda

 

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavija u čitavom se svom trajanju od osnivanja 1918. do sloma 1941. godine nalazila u političkim režimima koji su imali izrazito autoritarne karakteristike. Međuratna Jugoslavija nudi konstruktivan primjer svima koji se bave problemima upravljanja konfliktima i njihovim rješavanjem u multinacionalnim društvima. Područje bivše kraljevske Jugoslavije možemo donekle opravdano promatrati kao područje trajne nestabilnosti i čestog političkog nasilja, usprkos tome što su političke elite nastojale u određenim intervalima kompromisima svladati unutarnje etničke i političke sukobe. Promatrajući tada njezino geopolitičko okruženje, vidljiva je sličnost s pojavama autoritarnosti u zemljama koje su je okruživale, poput Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Italije ili Albanije. Slično je bilo i u velikom dijelu europskog kontinenta. Do druge polovice 1930-ih godina sve zemlje Istočne i Srednje Europe, s izuzetkom Čehoslovačke, dobile su diktatorske režime.

U različitim vremenskim razdobljima u Kraljevini Jugoslaviji mijenjala se samo razina autoritarnosti vladajućeg režima. Upravo je opća karakteristika autoritarnosti oslanjanje na represivni aparat u svrhu svladavanja svake političke i druge akcije protiv režima. Svaka anticentralistička politika je u središnjim vlastima u Beogradu doživljavana kao protudržavni čin i tako tretirana. Cijeli represivni aparat bio je upregnut u funkciju političke borbe. Činjenica da je kralj Aleksandar Karađorđević u svom vladanju bio izrazito oslonjen na vojsku i njene vojne vrhove imala je također velikog utjecaja na politički život u zemlji.  Otpočetka se beogradski režim u sukobu sa svojim političkim protivnicima služio u provođenju represivnih mjera i sa različitim civilnim poluvojnim postrojbama s unitarističkim i velikosrpskim obilježjima. Osim ORJUN-e, najeksponiranija organizacija na koju se režim oslanjao bilo je Udruženje četnika koje je de facto služilo kao pomoćnik oružništvu i vojsci. U vremenu Šestosiječanjske diktature, u jeku provođenja politike integralnog jugoslavenstva, represija  je bila uglavnom usmjerena suzbijanju hrvatskih nacionalnih simbola, ali ne i srpskih. Tako se Udruženje četnika koristeći jugoslavensku retoriku i time prikrivajući svoje izrazito (veliko)srpsko obilježje činilo ravnopravno djelujući s organima reda. Upravo je nasilje tih udruženja ili društava koja su zagovarala unitarizam sa srbijanskom premoći nad bilo kojim oblikom oporbe, koji su prepoznavali u predstavnicima anticentralističkih ideja, u čemu je prednjačila Hrvatska seljačka stranka, uzrokovalo hrvatski odgovor.

Nakon smrti kralja Aleksandra na čelo države dolazi Namjesništvo u kojem glavnu riječ drži knez Pavle Karađorđević. U autokratski oblikovanoj državi promjena osobe na čelu značila je i promjenu državne vanjske i unutarnje politike, koja je uglavnom počivala na osobnim razlikama i shvaćanjima između Aleksandra i Pavla Karađorđevića. Iako je na unutarnjem planu došlo do snažnijeg uzmaka od diktatorskih tendencija, promjene su u suštini bile formalne. Upravo je vremensko razdoblje od smrti kralja Aleksandra do pada vlade Milana Stojadinovića 5. veljače 1939. godine također okarakterizirano autoritarnošću koja je, ipak, bila nešto blaža od prijašnjih režima. Tek je nakon Stojadinovićeva pada, zapravo, nastupio trenutak u kojem je izrazito porasla razina demokratskih obilježja nasuprot autoritarnosti, iako je ona i dalje bila prevladavajuća. Promjena je bila jedino vidljiva u postepenu prihvaćanju »hrvatskog pitanja« i popuštanju vodećoj snazi hrvatskog naroda – HSS-u. Unatoč tomu politički odnosi se za Stojadinovićeve vlade nisu približavali rješavanju hrvatskog pitanja, već se ono samo toleriralo.

Nakon ublažavanja Diktature 1935. godine HSS postaje stožer nastanka hrvatskog seljačkog pokreta, nastojeći znatno dubljim širenjem svoga djelovanja na ekonomska, kulturna, prosvjetna, radnička i druga polja okupiti oko sebe čitav hrvatski narod. Vodstvo HSS-a pokazivalo je tendencije i k stvaranju poluvojnih, odnosno zaštitnih formacija, radi zaštite i samoobrane hrvatskih seljaka od nasilja režima. Radilo se o Hrvatskoj seljačkoj zaštiti (HSZ), svojevrsnoj poluvojnoj grani rastućeg hrvatskog seljačkog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji. Neosporno je da je HSZ neophodan element u okviru cjelovite povijesti teorije i prakse HSS-a i hrvatskog seljačkog pokreta, zajedno s političkim, socijalnim i ekonomskih shvaćanjem i praksom toga pokreta. Značenje i uloga HSZ-a kao fizičkog instrumenta vodstva HSS-a bili su veliki, a vezani uz svekoliku problematiku političkih i društvenih procesa unutar seljačkog pokreta koji je težio stvaranju paralelnih sustava vlasti »države u državi« unutar Kraljevine Jugoslavije, dakle i vlastite hrvatske »vojne komponente« unutar istog pokreta.

Hrvatska seljačka zaštita postojala je ukupno pet godina – od 1936. do 1941. godine, iako su se začeci te organizacije mogli djelomično uočiti već 1932. tijekom Šestosiječanjske diktature. Određene spontane »borbene grupe« HSS-a uspostavljene su nakon ugašenog ustaškoga Velebitskog ustanka 1932. kada je vodstvo HSS-a shvatilo da je hrvatski seljak spreman za oružan otpor režimu. To je bila i reakcija ne sve učestalije akcije ustaša da privuku hrvatsko seljaštvo svojim ciljevima nakon što se Pavelić u emigraciji počeo sukobljavati s Mačekom. Službeno se po nalogu vodstva HSS-a i Vladka Mačeka Hrvatska seljačka zaštita kao ilegalna organizacija formira u travnju 1936. kao poluvojna organizacija hrvatskih seljaka, te s vremenom postaje važan instrument vodstva HSS-a. Treba istaknuti činjenicu da je HSZ osnovan nakon gotovo dva desetljeća bezakonja i represije koje je vladalo u jugoslavenskoj državi, nakon što je kralj Aleksandar onemogućio djelovanje političkih stranaka i nakon što je i sam Maček bio gotovo dvije godine u zatvoru. Treba također uzeti u obzir da je HSZ uspostavljen, kao što je već spomenuto, kao odgovor na djelatnost poluvojnih organizacija koje su imale potporu režima, poput Mlade Jugoslavije i četničkih udruženja, koje su djelovale još od 1918. godine. Prve jezgre HSZ-a nastaju na području zagrebačke okolice i Hrvatskog zagorja, te se zatim šire na ostala područja Hrvatske. Još prije Mačekova naloga za osnivanjem HSZ-a postojala je u Zagrebu tzv. Mačekova garda koja je služila Mačeku radi njegove osobne sigurnosti i osiguravanju stranačkih zborova gdje je on sudjelovao.

Nakon zadana naloga o osnivanju HSZ-a, on se kapilarno širio na područjima Savske i Primorske banovine (odnosno većinskim hrvatskim područjima) s primarnom ulogom zaštite hrvatskog seljaštva od nasilja režima (žandarmerije i četnika). Upravo je četnička prijetnja na hrvatskom selu bila početni impuls osnivanja takvih stranačkih obrambenih postrojbi HSS-a. Vlasti su već krajem 1936. i početkom 1937. bile zapanjene brzinom, brojnošću i formiranjem jedinica HSZ-a. Njegova popularnost među hrvatskim pukom sve je više rasla, osobito stoga jer se žandari nisu više tako lako usuđivali ulaziti u hrvatska sela i činiti »red«. Iako su one uglavnom bile nenaoružane, predstavljale su s vremenom značajnu snagu s kojom se trebalo računati. Početkom 1938. u hrvatskim gradovima pojavljuju se i postrojbe Hrvatske građanske zaštite kao dijela HSZ-a. Svemu tomu pogodovala je i pojava određene strateške tendencije popuštanja/prepuštanja beogradskih vlasti (vlada Milana Stojadinovića) vodstvu HSS-a da ostvari »faktičnu« vlast na područjima gdje je hrvatski narod većinski, radi Stojadinovićeva rješavanja hrvatskog pitanja.

Glavnu ulogu u njegovu ustrojavanju i formiranju imali su narodni zastupnici HSS-a koji su provodili Mačekove naloge koji su često stizali njegovim povjerljivim okružnicama. Zadaća HSZ-a bila je zaštititi hrvatske seljake od srpskih poluvojnih organizacija, osigurati određenu mjeru mira i sigurnosti na mjesnoj razini u državi u kojoj je nesigurnost bila široko prisutna, a trebao je biti i sredstvo kojim bi Maček osigurao vjernost Hrvata pred pokušajima ustaša i komunista da među njima ostvare svoj utjecaj. Iako njegova izvorna namjena nije bila da HSZ bude jezgra buduće hrvatske vojske, nesumnjivo je među njegovim pripadnicima bilo onih koji su težili upravo tom cilju. U tom smislu svakako nije nevažno spomenuti da su pojedini članovi HSZ-a već krajem 1937. godine smatrali da raspolažu dovoljnim količinama oružja i streljiva pomoću kojih bi mogli izboriti uspostavu hrvatske države. No razmišljanja o takvim akcijama tada su bila rijetka.

Na kraju 1938. HSZ je bio već toliko dobro organiziran i uhodan da je njegova participacija u osiguranju velike pobjede HSS-a i Udružene oporbe na parlamentarnim izborima 1938. bila veoma značajna. Upravo su HSS i njegov hrvatski seljački pokret sa svojim brojnim organizacijama, osobito HSZ-om, doveli do pojave ravnoteže prema državnom represivnom aparatu. Postupnim preuzimanjem vlasti HSS-a na općinskoj razini i masovnim stvaranjem obrambenih poluvojničkih jedinica HSZ-a stvorena je primjetna zaštita hrvatskog seljaka od režimske represije. Pri svakom zadatku HSZ je također trebao pokazati da HSS nije pacifistička organizacija koja ne može zaštititi one koji su progonjeni. Iako je represivni aparat nastavio sa svojom torturom, postupno je bio prisiljen na povlačenje pred jedinicama HSZ-a, kao što je to slučaj u selima oko Virovitice krajem 1937. godine, nakon čega je uslijedila i Mačekova odredba da se svi skupovi HSS-a moraju zaštititi jedinicama HSZ-a. Postalo je jasno da bi svaka jača režimska represija dovela samo do jače eskalacije nasilja u hrvatsko-srpskim odnosima.

U takvim prilikama, zbog krajnje napetih unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih okolnosti, kao i namjera kneza Pavla da dovede do stabilizacije države, nova vlada Dragiše Cvetkovića bila je prisiljena sklopiti sporazum s Mačekom i vodstvom HSS-a u rješavanju hrvatskog pitanja. Osnivanjem Banovine Hrvatske stvoren je temelj stabilnosti jugoslavenske države. U određenoj mjeri vlasti Banovine Hrvatske dobile su utjecaj na represivni aparat na svom području te je ono promijenilo svoj način djelovanja. Vojska je i dalje ostala izvan dohvata vodstva HSS-a. Vojni krugovi novom vodstvu države (Vladi Cvetković–Maček) nisu vjerovali, te je vojska proširila svoju obavještajnu službu na području Banovine Hrvatske, pri čemu su u Generalštab pristizala povjerljiva izvješća o HSS-u, a osobito o djelovanju HSZ-a.

Nakon Sporazuma Cvetković–Maček 1939. godine i osnivanja Banovine Hrvatske HSZ dobiva značajan utjecaj u političkom životu Banovine. Stvaranjem Banovine Hrvatske Zaštita doživljava značajnu transformaciju, koju obilježava njezina službena legalizacija početkom 1940. godine. Sve to dovelo je do njezina naglašenijeg vojnog ustrojavanja kroz obrazovanje pješadijskih, konjičkih, motoriziranih i obavještajnih odjela Zaštite i vlastitih vojnih škola, čime dobiva naglašeni vojnički značaj.

Budući da je HSZ postao s vremenom organizacija masovnog tipa, koja zauzima i dobiva sve veći značaj na hrvatskim prostorima u Kraljevini Jugoslaviji, a kasnije i u Banovini Hrvatskoj, njegov utjecaj u političkom životu naglo raste. Treba spomenuti da se takvi tipovi stranačkih militariziranih postrojbi primjećuju širom Europe. Sve više jača sveopći porast militarizacije političkog i društvenog života u zemljama u okruženju, pa i šire, u Srednjoj Europi, gdje se također pojavljuju vojne ili poluvojne organizacije slična tipa u okviru pojedinih stranka i njima inherentnoj ideologiji u višenacionalnim ili jednonacionalnim državama.

Iako je unutarnje državne i političke odnose olakšalo osnivanje Banovine Hrvatske, to nije značilo da su problemi jugoslavenskog ustroja završeni. Nedovršen proces ustrojstva države i stalna opasnost da Beograd »okrnji« izborena hrvatska prava prisiljavao je vodstvo HSS-a da se grčevito drži HSZ-a, povećavajući mu ovlasti. Naime HSZ je izražavao težnju potpunom preuzimanju policijske vlasti na prostoru Banovine Hrvatske, što je evidentno bilo u skladu sa shvaćanjima vodstva HSS-a. S vremenom je HSZ očito prekoračivao svoje ovlasti, osobito u imovinskim odnosima, jer je npr. čuvanje šuma povjereno HSZ-u, pri čemu su pojedini zapovjednici HSZ-a koristili svoj položaj na račun špekulacije drvima. Položaj zapovjednika HSZ-a u pojedinim mjestima omogućavao je njegov izrazit ugled u seoskoj sredini, veći nego u kotarskim načelstvima koje je vodio HSS. HSZ je ponekad prisiljavao organe banske vlasti da pušta iz zatvora određena lica koja su bila osuđena zbog krađe ili ubojstva, čime je potpuno narušen i derogiran sistem sudstva i policije. Utjecaj HSZ-a na HSS-ove »sudove dobrih i poštenih ljudi« koji su rješavali seljačke razmirice, uglavnom oko imovinskih pitanja i prekršaja te pljački, bilo je također velik, ponekad i presudan. Takve pojave dovodile su do stanja da se se HSZ, osobito za vrijeme Banovine Hrvatske, pretvarao u autonomnu organizaciju, izvan dosega vodstva HSS-a.

Kako je rasla hrvatska moć u Jugoslaviji, osobito nakon osnivanja Banovine Hrvatske, tako su i planovi HSS-a prema HSZ-u postajali sve rašireniji i otvoreniji. Iako u početku formirana kao obrambena formacija HSS-a, Zaštita je trebala u konačnici postati po zamislima Mačeka i vodstva HSS-a »hrvatska vojska«, kao dio vojske Kraljevine Jugoslavije, pri čemu bi njezina zadaća bila u prvom redu štititi hrvatske nacionalne interese u Jugoslaviji, teritorij, cjelinu i prava Banovine Hrvatske te ne dozvoliti da se »kotač povijesti« ponovno pokrene nazad prema centralizmu i beogradskoj hegemoniji. Iskorištavajući svoju poziciju, vodstvo HSZ-a nastojalo je u svakom pogledu ići prema svojoj samostalnosti, nastojeći da svojim utjecajem i moći postanu ona snaga u vodstvu HSS-a koja se više neće moći zaobići i koja će u konačnici diktirati političke poteze i buduće događaje. Zaštita je svojim postupcima prema sudskim organima, državnoj i upravnoj vlasti često derogirala njezinu vlast, što je počelo sve više zabrinjavati vodstvo HSS-a.

U prvim mjesecima nakon osnivanja Banovine Hrvatske HSZ je provodio veliki teror nad političkim predstavnicima prijašnjih režima, a kasnije i prema nezadovoljnicima u vlastitim redovima te prema komunistima i ustaškim pristašama. Iako je u početku vodstvo HSS-a »blagoslovilo« teror HSZ-a nad političkim protivnicima na području Banovine Hrvatske, našto je i Beograd »zažmirio«, postalo je ubrzo vidljivo da HSS gubi »uzde« nad djelovanjem HSZ-a. Kada su mu tako bile »otvorene ruke«, HSZ se više nije htio vratiti pod »skute« HSS-a, te je sve više širio svoju moć i utjecaj postajući svojevrsna »država u državi« nad kojom je i Maček gubio svoju vlast. Vodstvo HSS-a nije se mirilo s tom situacijom te su u vremenu nešto više od godine dana izvršena mnoga »čišćenja« redova HSZ-a od onih koji nisu slušali vodstvo HSS-a, ubačenih ustaških i komunističkih elemenata, različitih kriminalnih tipova koji su koristili situaciju za osobno bogaćenje, vlasti i slično. Koliko je to teška borba bila pokazuje i činjenica da je Maček u teškim trenucima pomišljao i na raspuštanje HSZ-a, bojeći se reakcija Beograda i kneza Pavla na teror HSZ-a. No usprkos tome Maček je znao da je u nedostatku vlastitog represivnog aparata jedina aktivna fizička sila koja je služila kao prijetnja Beogradu, koji je pomišljao na povratak k centralizmu, bio upravo HSZ. Stoga je Maček prema postupcima HSZ-a stalno bio u protuslovlju. Odgovarajući na pitanja svog partnera u SDK-u samostalca Hinka Krizmana, Maček je priznavao da u njoj »ima i dobra i zla«, ali da je ona kao takva zasad vodstvu HSS-a neophodna.

Formirana kao poluvojnička ilegalna organizacija Hrvatska seljačka zaštita imala je u odnosu na HSS i hrvatski seljački pokret specifičnu ulogu. Stvorena kao obrambena organizacija hrvatskog seljaštva s vremenom se njezina skala obrambenih akcija sve više širila, usmjeravajući se ne kao prije isključivo prema predstavnicima režima, poput žandarmerije, državnih službenika i slično, nego prema ortodoksnim protivnicima Banovine Hrvatske i HSS-a, slijeva ili zdesna (komunistima i ustašama). Ustaški elementi već i prije dolaska HSS-a na vlast u Banovini Hrvatskoj imali su utjecaja na politiku ove stranke. Nakon formiranja Banovine Hrvatske ustaške separatističke tendencije dobile su novu podlogu u ustaškoj propagandi – da se socijalna, ekonomska i sva druga pitanja mogu riješiti samo nakon odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije. Na toj platformi ustaše su dobivale nove pristaše, uglavnom razočarane članove HSS-a. Vodstvo HSS-a, i samo opterećeno na nižim razinama nosiocima ustaških shvaćanja, vodilo je u načelu tolerantnu politiku prema ustašama. Tako su se ustaše uvlačile u aparat vlasti, političke i druge organizacije, pri čemu su prednjačili u Zaštiti.

Nema sumnje da su se u redovima HSZ-a vršila intenzivna politička pregrupiranja, da su ustaški elementi ponegdje u redovima Zaštite bili duboko ukorijenjeni i unutar tih organizacija širili svoja shvaćanja. Imali su utjecaja i u vodstvu HSZ-a, ali nikada nisu preuzeli primat. U nekim organizacijama HSZ-a pokušavali su djelovati i komunisti, ali bez većeg uspjeha. Djelovanje HSZ-a istodobno je bio odraz općeg bezakonja jugoslavenskoga sustava, u kojem su ne samo HSS nego i druge političke stranke osjećali potrebu da imaju vlastite poluvojne snage, kao i znak široko rasprostranjena hrvatskog nezadovoljstva, pri čemu su Hrvati i njihovo vodstvo bili spremni na federalni preustroj države u kojoj su živjeli, ali su se, u konačnici, nadali da bi mogli uspostaviti i samostalnu državu u kojoj bi se osjećali slobodnima.

Budući da ih zapadne demokracije nisu dovoljno zaštitile od utjecaja Njemačke i Italije, osobito nakon poraza Francuske 1940. godine, Kraljevina Jugoslavija i Vlada Cvetković–Maček bile su prisiljene da se nađu u »okrilju« nacističke Njemačke, ali sve je dogovore i pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu srušio vojni udar u Beogradu 27. ožujka 1941. godine. Iako su nove »pučističke« vlasti na čelu s generalom Dušanom Simovićem, kojemu je pristupio i Maček, nastojale odgoditi ili spriječiti napad Hitlerove Njemačke, to se nije dogodilo. Združenim osovinskim napadom na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine rat na jugoslavenskim prostorima je započeo. Tijekom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, pod patronatom Osovine, HSZ je postao ona snaga koja je u početku bila glavno oružano uporište ustaškog režima i pružila je posvemašnju podršku u uspostavljanju novih ustaških vlasti na velikom dijelu hrvatskih prostora, a osobito na području Bosne i Hercegovine. Takva njezina djelatnost uvelike je olakšana Mačekovim radijskim pozivom 10. travnja 1941. dužnosnicima HSS-a da se novim vlastima pokoravaju. No usprkos tome ustaše nisu vjerovale u njezinu lojalnost, smatrajući da je utjecaj HSS-a u njezinim redovima još uvijek vrlo snažan. Kao što su organizacijski temelji redarstva i oružništva stvorenih u Banovini Hrvatskoj postali prednikom novog redarstva i oružništva NDH, u slučaju HSZ-a to je vrijedilo samo u početku. Kao iskonska organizacija HSS-a Zaštita, iako je vjerno služila ustašama pri osiguravanju njihove vlasti i teritorija nove države, nije bila niti je mogla biti posve pod ustaškom kontrolom. Iako je znatan dio zaštitara pristupio ustaškom pokretu, HSZ kao organizacija nikada nije njegovala ustaške vrijednosti i njezin program »monoetničke države«. Zbog toga ustaše pri početnim znakovima neslaganja HSZ-a s novom vlašću, osobito nakon teških trenutaka kada je Pavelić morao prepustiti velik dio Dalmacije fašističkoj Italiji, nisu mnogo kalkulirale, prisilno su likvidirale HSZ kao organizaciju razoružavanjem njezinih pripadnika, s ciljem da »utope« pripadnike Zaštite u novim oružanim jedinicama NDH. Tako je Hrvatska seljačka zaštita završila svoju povijesnu ulogu kao u suštini nedovršena organizacija, i u praktičnom i u idejnom smislu. Iako možda tako nije namjeravala, u konačnici je slijedila sudbinu HSS-a koji je izgubio svoju snagu i vitalnost na vjetrometinama Drugog svjetskog rata i nestao s tadašnje političke pozornice.

 

 

Sadržaj

UVODNE NAPOMENE

 

HISTORIOGRAFIJA I POVIJESNI IZVORI O HRVATSKOJ SELJAČKOJ ZAŠTITI

DRUŠTVENO-SOCIJALNI I POLITIČKI UVJETI OSNIVANJA HRVATSKE SELJAČKE ZAŠTITE

1. Hrvatski seljački pokret i društveno-socijalna slika hrvatskog sela u drugoj polovici 30-ih godina XX. stoljeća

2. »Seljačka država« u politici i ideologiji Hrvatske seljačke stranke

3. Politička situacija u Europi i Kraljevini Jugoslaviji 30-ih i početkom 40-ih godina XX. stoljeća

4. Paramilitarizam i »paravojni« odredi u Europi između dva svjetska rata

5. Četnička udruženja u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji i njihovo nasilje nad hrvatskim stanovništvom

6. Hrvatsko domobranstvo u Austro-ugarskoj vojsci (1868–1918) – primjer stranačkoj vojsci HSS-a

7. Žandarmerija Kraljevine Jugoslavije

 

OSNIVANJE HRVATSKE SELJAČKE ZAŠTITE

1. Misterij početka osnivanja? Ilegalne samoobrambene organizacije HSS-a 1932/1935 – preteče Hrvatske seljačke zaštite

2. Osnivanje Hrvatske seljačke zaštite kao reakcija na teror šestosiječanjskog režima i četničke zločine nad hrvatskim stanovništvom 1935. i 1936. godine

3. »Noćne straže« Hrvatske seljačke stranke od 30. travnja do 5. svibnja 1936. godine

4. Početak osnivanja odreda Hrvatske seljačke zaštite u Hrvatskoj 1936. godine

5. Zamah zaštitarskog pokreta na području Savske banovine (1937–1939)

6. »Mimikrija« Hrvatske seljačke zaštite u vatrogasne jedinice

7. Hrvatska seljačka zaštita na prostoru Primorske banovine (1936–1939)

8. Vojni znakovi identiteta Hrvatske seljačke zaštite

9. Čelni ljudi Hrvatske seljačke zaštite i Hrvatske građanske zaštite

10. »Naš vođa« – stvaranje kulta Vladka Mačeka

 

ORGANIZACIJSKA STRUKTURA I DJELOVANJE HRVATSKE SELJAČKE ZAŠTITE

1. Vojni ustroj paravojnih jedinica Hrvatske seljačke zaštite

2. Krijumčarenje i putevi nabavljanja oružja i opreme za Hrvatsku seljačku zaštitu

3. Vojska Kraljevine Jugoslavije prema djelovanju Hrvatske seljačke zaštite

4. Hrvatska seljačka zaštita i »sudovi dobrih i poštenih ljudi«

5. Uloga Hrvatske seljačke zaštite na izborima 11. prosinca 1938. godine

6. Pokušaj Stojadinovićeva uništenja Hrvatske seljačke zaštite

7. Samostalna demokratska stranka (SDS) prema djelovanju Zaštite

8. Humanitarno djelovanje Hrvatske seljačke zaštite

 

HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U BANOVINI HRVATSKOJ

1. »Slučaj satnika HSZ-a Ivana Morića« i legalizacija Hrvatske seljačke zaštite u Banovini Hrvatskoj

2. Časnička škola Hrvatske seljačke zaštite

3. »Mačekova garda« ili Hrvatska građanska zaštita (HGZ)

4. Teror Hrvatske seljačke zaštite u Banovini Hrvatskoj

5. Sukob Hrvatske seljačke zaštite sa Sokolom Kraljevine Jugoslavije

6. Pokušaj uspostave kontrole nad Hrvatskom seljačkom zaštitom bana Ivana Šubašića

7. Hrvatska seljačka zaštita i komunistički pokret

8. Hrvatska seljačka zaštita i ustaški pokret

9. Hrvatska seljačka zaštita i »romski kriminalitet«

10. Hrvatska seljačka zaštita u »zaštiti« šuma u Banovini Hrvatskoj

11. Akcija Hrvatske seljačka zaštite u razoružavanju bivših pristaša režima nakon 26. kolovoza 1939. godine

12. Mačekovi pregovori s grofom Cianom i uloga Hrvatske seljačke zaštite

13. Pokušaj osnivanja pomlatka Hrvatske seljačke zaštite

14. Hrvatska seljačka zaštita i Jadranska straža

15. Hrvatska seljačka zaštita i općinski izbori 1940. godine

16. Životni put zapovjednika HSZ-a za južnu Dalmaciju Ante Olujića

17. Pokušaj vodstva HSS-a u stvaranju »hrvatske vojske« u Kraljevini Jugoslaviji

18. Djelovanje Hrvatske seljačke zaštite u Banovini Hrvatskoj

 

HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U TRAVANJSKOM RATU 1941. GODINE

1. Hrvatska seljačka zaštita od »vojnog puča« 27. ožujka 1941. do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske

2. Hrvatska seljačka zaštita u travanjskim danima 1941. godine

EPILOG

1. Hrvatska seljačka zaštita u NDH, »pokušaj puča« protiv ustaša i njezina »likvidacija« tijekom svibnja 1941. godine

 

ZAKLJUČAK

PRILOZI

IZVORI I LITERATURA

ŽIVOTOPIS I SELEKTIVAN POPIS OBJAVLJENIH RADOVA