Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara
Akcija!
Tigrovi

1. GARDIJSKA BRIGADA HRVATSKE VOJSKE “TIGROVI”

200.00 Kn 160.00 Kn

NARUČITE

Kategorija: . Oznake: , , .

Opis proizvoda

 

PREDGOVOR

Obilježavajući dvadesetu obljetnicu Oružanih snaga Republike Hrvatske (28. svibnja 1991. – 28. svibnja 2011.), mislima i sjećanjima neminovno se vraćamo u rane devedesete godine i početak osamostaljenja Republike Hrvatske. Nažalost, usporedno sa osamostaljenjem hrvatske države, velikosrpska je politika iskoristila dio srpskoga pučanstva u Hrvatskoj te pokrenula brutalnu agresiju tadašnje JNA, velikosrpskih odmetničkih i paravojnih formacija na hrvatsku slobodu, iz čega je slijedila okupacija dijelova hrvatskog državnog teritorija.

U najvećoj mjeri oboružani domoljubljem i uz vrlo malo naoružanja, krenuli smo tada u obranu vitalnih nacionalnih interesa i državne opstojnosti te započeli proces stvaranja Hrvatske vojske. Značajnu su ulogu u početnom odvraćanju od neprijateljske agresije 1991. godine imali pripadnici policije i specijalnih postrojbi MUP-a. Osnivanje Zbora narodne garde, prvo i povijesno postrojavanje na stadionu “NK Zagreb” u Kranjčevićevoj ulici 28. svibnja 1991. godine te polaganje prisege prvom hrvatskom predsjedniku i vrhovnom zapovjedniku Hrvatske vojske dr. Franji Tuđmanu, imalo je ne samo organizacijsku već i moralnu poveznicu ustrojavanja profesionalnih gardijskih brigada Hrvatske vojske te formiranja ratnih postrojbi diljem Republike Hrvatske. Ustrojavanjem i jačanjem Oružanih snaga te zadivljujućim domoljubljem i zajedništvom, stvarani su temelji za konačno oslobođenje okupiranih dijelova Domovine. Redajući hrvatske vojne pobjede, sada već povijesne i slavne 1995. godine, u vojno-redarstvenim operacijama

Bljesak i Oluja porazili smo velikosrpskog agresora te oslobodili najveći dio okupiranog područja Republike Hrvatske. Cjelokupno zaokruživanje Republike Hrvatske u njezinim mađunarodno priznatim granicama dovršeno je mirnom reintegracijom Hrvatskog podunavlja 1998. godine. Cijeneći doprinos i golemu snagu cjelokupnog hrvatskog naroda, a posebice herojstvo branitelja i gardista, njihovu žrtvu i žrtvu njihovih obitelji, pokrenuli smo Ediciju monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata.

Monografijama gardijskih brigada želimo sačuvati od zaborava herojstvo branitelja u stvaranju i obrani hrvatske države te dostojanstveno obilježiti dvadesetu obljetnicu Oružanih snaga Republike Hrvatske.

 

Glavni urednik

general zbora mr. sc. Josip Lucić

Zagreb, 28. svibnja 2011.

 

UVOD

 

Rušenje Berlinskoga zida u studenom 1989. simbolično je označilo početak pada komunizma i demokratizaciju društva u većini istočnoeuropskih država koje su do tada imale komunističku vlast, pa tako i u bivšim jugoslavenskim republikama. Međutim, u Socijalističkoj Republici Srbiji sredinom osamdesetih godina XX. stoljeća započela je obnova velikosrpskog projekta iz XIX. stoljeća, prema kojem je zapadna granica srpske države – tzv. velike Srbije – zamišljena duboko na teritoriju hrvatske države, do crte virovitica, Pakrac, Karlovac, Ogulin s dijelom Gorskog kotara, Karlobag. To je, zapravo, bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj od XV. do XVII. stoljeća. Početak medijske hajke radi homogenizacije i mobilizacije Srba kao preduvjet za ostvarenje toga cilja veže se uz objavljivanje nacrta Memoranduma SANU u beogradskim “večernjim novostima” krajem rujna 1986. godine. Srpski nacionalisti isticali su navodnu ugroženost Srba odnosno srpstva u Jugoslaviji, a zapravo su težili što većoj centralizaciji države i dominaciji Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama.

Sukladno takvoj – velikosrpskoj – politici, krajem 1988. i početkom 1989. prosrpski kadrovi preuzeli su vlast u autonomnim pokrajinama vojvodini i Kosovu te u Republici Crnoj Gori. Ukidanje “de facto” autonomija vojvodini i Kosovu definirano je potom novim Ustavom SR Srbije u rujnu 1990., što je bilo protivno tadašnjem saveznom Ustavu. Istodobno, 1988. prihvaćen je preustroj Oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) prema planu Jedinstvo, kojim je Hrvatska, podijeljena između više “komandi”, a republička vodstva, protivno Ustavu SFRJ iz 1974., isključena su iz sustava zapovijedanja snagama Teritorijalne obrane (TO) i podređena zapovjedništvima Jugoslavenske narodne armije (JNA). Istovjetni su ciljevi doveli do zbližavanja srbijanskog vodstva s vodstvom JNA i njezina pretvaranja u srpsku vojsku.

Nakon što je uspostavila nadzor nad polovinom članova Predsjedništva SFRJ i osigurala političku dominaciju nad ostalim jugoslavenskim republikama, Srbija je pokušavala zaustaviti demokratske promjene u Jugoslaviji, odbijajući sve prijedloge o preustroju države, pa tako i ponudu Slovenije i Hrvatske o preustroju SFRJ u konfederalnu državu. već početkom 1989. “događanja naroda” proširila su se na Hrvatsku, što je izazvalo reakciju Hrvata i zaoštrilo srpsko-hrvatske političke odnose, te u konačnici, uzrokovalo raspad Jugoslavije.

U siječnju 1990. propao je pokušaj srbijanskoga vodstva predvođenog Slobodanom Miloševićem da na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu nametne svoju opciju centralizirane i unitarne države. Naime, zbog isključivog i provokativnog ponašanja većinskih, prosrpskih zastupnika, Kongres je napustila slovenska, a potom i hrvatska delegacija. Otvoreno raslojavanje Saveza komunista Jugoslavije, koji je, nakon smrti Josipa Broza Tita 1980., uz Jugoslavensku narodnu armiju bio najvažniji kohezijski čimbenik tzv. Druge Jugoslavije, bilo je jasan znak da je proces raspada te države već otpočeo i da se demokratizacija društva u Sloveniji i Hrvatskoj ne može zaustaviti. U travnju i svibnju 1990. u Hrvatskoj su održani prvi slobodni višestranački izbori na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. Na rezultate izbora u Hrvatskoj, u dogovoru sa srbijanskim vodstvom, vojne su vlasti SFRJ sredinom svibnja 1990. reagirale oduzimanjem gotovo cjelokupnog naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane i njegovim premještajem u skladišta pod nadzorom Jugoslavenske narodne armije.

Konstituirajuća sjednica novog, višestranačkog Sabora Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) održana je 30. svibnja 1990. godine. U skladu s rezultatima izbora, dr. Franjo Tuđman postao je prvi predsjednik suvremene, demokratske Hrvatske, a HDZ je preuzeo vlast i postao vodeća stranka u državi. Spomenutu konstituirajuću sjednicu bojkotirala je Srpska demokratska stranka (SDS). Odmah potom, u lipnju 1990., radi promjene granica i pripajanja većeg dijela hrvatskog teritorija Srbiji, pobunjeni Srbi započeli su protuustavno djelovanje i prekrajanje teritorijalno-administrativnog ustroja Hrvatske.

U takvim su okolnostima 25. srpnja 1990. prihvaćeni amandmani na Ustav SRH kojima je iz naziva države uklonjen pridjev “socijalistička”, a utvrđeni su novi (“povijesni”) hrvatski grb i zastava. Istoga je dana na “Srpskom saboru”, održanom u organizaciji Srpske demokratske stranke u Srbu, donesena “Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj”, a “Srpsko nacionalno vijeće”, koje je tada utemeljeno kao izvršno tijelo “Srpskog sabora”, odlučilo je da će se od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. održati nelegalan referendum “o srpskoj autonomiji” u Hrvatskoj. Predstavnici Srba u Hrvatskoj pogrešno su tvrdili da će, dođe li do raspada Jugoslavije, pravo na samoodređenje pripasti narodima, a ne republikama.

Narušavanje javnoga reda i mira u onim dijelovima Hrvatske u kojima je srpsko stanovništvo bilo većinsko odnosno imalo znatan udio zabrinulo je hrvatsko vodstvo, posebice s obzirom na upitnu odanost dijela tadašnjih “milicajaca” legalno izabranoj hrvatskoj vlasti i nacionalnu strukturu zaposlenih u Ministarstvu unutarnjih poslova RH (krajem rujna 1990. u MUP-u RH bilo je 50,3% Hrvata, 30,1% Srba, 15,6% Jugoslavena i 4% ostalih, a u ukupnom broju stanovnika Hrvatske tada je bilo 78% Hrvata). Zbog toga se nametnula potreba za ustrojavanjem i naoružavanjem većeg broja ljudi spremnih za obranu Hrvatske, dakako, u skladu s republičkim i saveznim zakonima koji su tada bili na snazi, uzimajući pritom u obzir da bi otpuštanje “viška” djelatnoga osoblja srpske narodnosti moglo poslužiti srpskim ekstremistima kao povod za sukobe. Zbog svega je navedenog dana 5. kolovoza 1990. na Policijskoj akademiji u Zagrebu započeo prvi Tečaj za obuku policijskih službenika (Prvi hrvatski redarstvenik). Na tečaj je primljeno oko 1700 kandidata od kojih je formirana brigada policije, prva hrvatska oružana postrojba na koju je novoizabrana hrvatska vlast mogla potpuno računati. Prvim hrvatskim redarstvenicima popunjena je dana 7. rujna Antiteroristička jedinica Lučko, potom i Jedinice za posebnu namjenu MUP-a i Zbora narodne garde (ZNG) RH te Posebne jedinice policije (PJP), poslije nazvane Specijalnim jedinicama policije (SJP) pri policijskim upravama (PU). Na osnovi svega navedenog, može se reći da su prvi hrvatski redarstvenici bili jezgra iz koje se razvila pobjedonosna hrvatska oružana sila u Domovinskom ratu.

Pojava naoružanih građana srpske narodnosti početkom kolovoza u Dalmaciji i Lici, potaknula je Ministarstvo unutarnjih poslova RH da preuzme oružje namijenjeno pričuvnom sastavu Policije u policijskim postajama na tom području. Srpskim ekstremistima to je poslužilo kao neposredan povod za proglašenje “ratnog stanja”. Tako su 17. kolovoza 1990. naoružani pobunjenici zaposjeli prometnice na kninskom području, a balvanima i kamenjem zapriječili glavne cestovne pravce iz unutrašnjosti Hrvatske prema Dalmaciji. Pokušaj Hrvatske policije da uspostavi red i osigura mir na tom području spriječila je federalna vojska – Jugoslavenska narodna armija. Tzv. balvan revolucija početak je oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane vlasti. Njezin je cilj bio pripajanje dijela hrvatskoga teritorija Srbiji. Pobuna se u rujnu proširila i na Banovinu, a potom i na ostala područja Hrvatske gdje je srpsko stanovništvo živjelo u znatnijem broju.

Protuustavno djelovanje vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj rezultiralo je 21. prosinca 1990. osnivanjem “Srpske autonomne oblasti Krajine”, s Kninom kao njezinim “glavnim gradom”. Ako bi došlo do preustroja SFRJ u savez suverenih država ili do osamostaljenja Republike Hrvatske, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj nastojalo bi “Krajinu” pripojiti Srbiji, smatrajući je “historijskim i etničkim srpskim prostorom”. U takvim je okolnostima Sabor Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. proglasio novi Ustav kojim je Republika Hrvatska određena kao jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Njegovim se odredbama promiču ljudska prava i slobode odnosno ravnopravnost svih građana pred zakonom te višestranačka demokracija, tržišno gospodarstvo i pravo privatnoga vlasništva.

Početak 1991. donio je nove prijetnje Hrvatskoj i nastavak protuustavnih aktivnosti pobunjenih Srba u Hrvatskoj. vodstvo “SAO Krajine” u Kninu je 4. siječnja 1991. odlučilo da na tom području prestaju ingerencije MUP-a RH. Tom odlukom samo je institucionalizirano stanje pobune koje je trajalo još od ljeta 1990., kad je dio policajaca srpske narodnosti otkazao poslušnost MUP-u RH u Zagrebu.

Predsjedništvo SFRJ naredilo je 9. siječnja 1991. da se u roku od deset dana moraju “razoružati i raspustiti” sve paravojne formacije. Njih su u Republici Hrvatskoj činili odmetnuti “SUP SAO Krajine” odnosno postrojbe “krajinske (Martićeve) milicije”. No, namjera prosrpskih članova Predsjedništva SFRJ i JNA bila je, ako treba i uz uporabu sile, spriječiti jačanje hrvatskih policijskih snaga, iako se ono provodilo u skladu s jugoslavenskim i republičkim zakonima. Dakako, glavni cilj bio je rušenje demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj. Kad je 25. siječnja 1991. na televiziji prikazana emisija Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj, činilo se da je uvođenje izvanrednoga stanja u SFRJ neizbježno. Tim više jer je pažnja svijeta tada bila usmjerena na savezničku vojnu intervenciju na Irak (Pustinjska oluja), pokrenutu zbog iračke okupacije Kuvajta. Ipak, ono nije uvedeno, ali je zato u Hrvatskoj, najviše u Slavoniji, u veljači i ožujku organizirana nova “serija” mitinga Srba.

Potom su započeli veći oružani napadi srpskih terorista na Hrvatsku policiju: u Pakracu 2. ožujka 1991. (prvi oružani sukob između Hrvatske policije i srpskih terorista) i u Nacionalnom parku Plitvička jezera na sam Uskrs, 31. ožujka (“krvavi Uskrs”). U Pakracu nije bilo poginulih (ranjeno je nekoliko hrvatskih policajaca), a u sukobu na Plitvicama ubijeni su hrvatski policajac Josip Jović, pripadnik Jedinice za posebne namjene Rakitje (prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskom ratu) i jedan naoružani srpski terorist. U sukobima u Pakracu i na Plitvicama intervenirala je JNA, formalno sa zadaćom razdvajanja “sukobljenih strana”, a praktično radi zaštite srpskih ekstremista, u trenucima kada su ih snage Hrvatske policije porazile, odnosno kada je zaprijetilo njihovo uhićenje. Dan poslije “krvavog Uskrsa”, 1. travnja 1991., na sjednici “Izvršnog vijeća SAO Krajine” u Titovoj Korenici (danas Korenica), vodstvo pobunjenih Srba donijelo je Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i izdalo zapovijed za mobilizaciju Teritorijalne obrane SAO Krajine. U Odluci je navedeno da njezinim “stupanjem na snagu teritorij Srpske Autonomne Oblasti Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije”.

Događaji u Pakracu i na Plitvicama početkom i krajem ožujka 1991. te prijetnja uporabom JNA radi očuvanja SFRJ, nametnuli su hrvatskom vodstvu potrebu za ustrojavanjem vlastitih vojnih snaga. No, Hrvatska je još uvijek bila u sastavu SFRJ pa se zbog postojećih propisa to nije moglo učiniti izvan okvira MUP-a Republike Hrvatske. Zbog toga se, u skladu s republičkim i saveznim zakonima koji su bili na snazi, prišlo reorganizaciji MUP-a i preustroju policijskih snaga, odnosno ustrojavanju nekog oblika vojno-policijskih postrojbi pod imenom Zbor narodne garde. Smatra se da su pripreme za ustrojavanje brigada ZNG-a odnosno buduće Hrvatske vojske započele 12. travnja 1991. kada je na sastanku koji je vodio ministar obrane Martin Špegelj planirano stvaranje operativne jezgre ZNG-a, sa zadaćama ustrojavanja operativnoga sektora, sektora logistike, obavještajne djelatnosti itd. Dana 18. travnja 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima čime su stvorene pravne osnove za ustrojavanje ZNG-a. U njemu se među redarstvenim službama ustrojenim u MUP-u za zaštitu Ustavom utvrđenog poretka spominje i Zbor narodne garde (članak 7.) koji “djeluje na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske” (članak 25a.), kao “profesionalna, uniformirana, oružana formacija, vojnog ustroja za obrambeno redarstvene dužnosti” (članak 25b.). Navedeno je da “jedinicama Zbora narodne garde zapovijeda Ministarstvo obrane” (članak 25c.) te: “Jedinice Zbora narodne garde mogu se upotrijebiti za izvršenje poslova javne sigurnosti i zaštite ustavnog poretka Republike Hrvatske na traženje ministra unutarnjih poslova uz odobrenje predsjednika Republike.” (članak 25d.). Ovim je zakonom (članak 1., točka 3.) djelatnost službe unutarnjih poslova proširena na “zaštitu državne granice Republike Hrvatske te zaštitu nepovredivosti državne teritorije, (…) zaštitu određenih osoba, objekata i prostora, te druge poslove utvrđene zakonom (poslovi Zbora narodne garde).” Kao rok za ustrojavanje prve četiri profesionalne (“A”) brigade ZNG-a određen je 15. svibnja 1991. godine. Ustroj pričuvnog sastava ZNG-a izrađen je na temelju brojnog stanja pričuvne policije koja je 11. travnja 1991. imala oko 39 000 policajaca, a pričuvne postrojbe planirane su kao brigade i samostalni “bataljuni” (bojne).

Srbijanski političari nastavili su huškati Srbe u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti, a srbijanske službe planirale su novo krvoproliće: 2. svibnja 1991. srpski su ekstremisti u Hrvatskoj iz zasjede ubili trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kod vukovara, a jednoga kod Polače u zadarskom zaleđu. Usto, u Borovu Selu ranjeno je više od dvadeset hrvatskih policajaca. Tako veliko krvoproliće i toliki gubici izazvali su revolt većine hrvatskih građana i uzrokovali stvaranje ratne psihoze u Hrvatskoj, posebice na području općine vukovar, gdje se može govoriti i o ratnom stanju, te osvetničko djelovanje pojedinaca prema građanima srpske narodnosti, što je dodatno pogoršavalo sigurnosnu situaciju. Ipak, hrvatska je vlast uspjela nadzirati situaciju i spriječiti veću odmazdu i eskalaciju sukoba, ali nije mogla osigurati javni red i sigurnost na području pod nadzorom pobunjenih Srba jer je djelovanje Hrvatske policije na tom području već od kolovoza 1990. onemogućivala JNA, uz prijetnju oružanoga sukoba. Iznimno je dramatično bilo i stanje u Kijevu, mjestu nedaleko od Knina, koje su nakon uspostave policijske postaje MUP-a RH 29. travnja 1991. blokirale snage “milicije Krajine” i JNA.

Dakako, i događaje u Borovu Selu vodstvo JNA iskoristilo je za opetovano postavljanje zahtjeva za intervencijom vojske i uvođenjem “izvanrednog stanja”. Na novoj dramatičnoj sjednici Predsjedništva SFRJ, 8. i 9. svibnja 1991., kojoj su nazočili i predsjednici svih republika SFRJ, hrvatsko vodstvo moralo je prihvatiti odluku o raspoređivanju takve prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima Hrvatske. Formalno, JNA je trebala biti “tampon-zona” između pobunjenih Srba i Hrvatske policije, a zapravo se razmjestila na teritoriju koji su velikosrpski stratezi zamislili dijelom nove srpske države i zaposjela povoljan položaj za napad na Hrvatsku. U tom je cilju JNA od svibnja do početka srpnja 1991. ovladala svim mostovima na Dunavu između Hrvatske i Srbije (7. svibnja mostom između Iloka i Bačke Palanke, 2. srpnja mostom između Erduta i Bogojeva, te 2/3. srpnja mostom između Bezdana i Batine). Ubojstva policajaca diljem hrvatske države (Slavonija i Dalmacija) te razmještanje JNA na važne strateške položaje upućuju na zaključak da su u svibnju 1991. pripreme za agresiju na Hrvatsku ušle u završnu fazu.

Sredinom svibnja politička situacija u Jugoslaviji opet se dramatično pogoršala. Nakon što je srpskocrnogorski blok u Predsjedništvu SFRJ odbio u redovitoj proceduri 15. svibnja 1991. potvrditi hrvatskoga predstavnika Stjepana Mesića za predsjednika, blokiran je rad Predsjedništva SFRJ. Istodobno, nakon nelegalnog “referenduma za prisajedinjenje” (12. svibnja 1991.), vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj je “SAO Krajinu”, dakle dio teritorija Republike Hrvatske, 16. svibnja 1991. proglasilo “sastavnim dijelom jedinstvene državne teritorije Republike Srbije”. Teritorij “SAO Krajine” trebao je obuhvatiti općine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Kostajnica, vojnić, vrginmost, Glina, Dvor na Uni, dijelove općina Petrinja, Sisak, Pakrac, te “sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od navedenih opština, kao i ona naselja koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja”. Ovu odluku, kao i odluku od 1. travnja 1991., srbijansko vodstvo zbog međunarodnih prilika nije moglo službeno prihvatiti, ali je nastavilo vojno, gospodarski i politički pomagati pobunu Srba u Hrvatskoj, potpuno ignorirajući kolektivno Predsjedništvo SFRJ.

Takva isključiva srbijanska politika navela je Sloveniju i Hrvatsku (potom Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju) na proces osamostaljenja i diplomatske borbe za međunarodno priznanje, koji se, između ostaloga, temeljio i na odredbama jugoslavenskog i hrvatskog Ustava iz 1974. godine koji su tada bili na snazi. Referendum o budućem statusu Republike Hrvatske, održan 19. svibnja 1991., ojačao je položaj Hrvatske u pregovorima o razrješenju krize u Jugoslaviji jer se više od 90% glasača (od oko 85% od ukupnoga broja građana RH s pravom glasa koji su izišli na referendum) izjasnilo za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji. Potom je, radi podizanja morala hrvatskih građana, na stadionu NK “Zagreb” u Kranjčevićevoj ulici, dana 28. svibnja 1991. održana smotra postrojbi ZNG-a. Na temelju rezultata referenduma, odnosno izražene volje znatne većine građana, Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnoga zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Na istom je zasjedanju Sabor Republike Hrvatske donio i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj kojom je jasno potvrđena namjera hrvatskih vlasti za suradnjom i suživotom sa Srbima u Hrvatskoj.

Odmah nakon proglašenja neovisne Republike Hrvatske, pobunjeni Srbi, uz “osiguranje” JNA, napali su 26. lipnja 1991. zgradu Policije u Glini i naselja na Banovini, a od 3. srpnja 1991. JNA je ofenzivno djelovala u Baranji. Time je započela otvorena i nemilosrdna agresija Srbije i Crne Gore odnosno JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Republiku Hrvatsku. Hrvatsko vodstvo nastojalo je izbjeći ratni sukob sa znatno nadmoćnijom JNA, no ubrzo su prvi prognanici iz spaljenih sela u Slavoniji u srpnju 1991. uznemirili hrvatsku javnost i pokrenuli niz prosvjeda. Hrvatska je napadnuta iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, zatim s vlastitoga područja koje je bilo naseljeno pobunjenim srpskim stanovništvom i iz vojarni JNA.

Istodobno su vodstva pobunjenih Srba iz Hrvatske i BiH donijela 27. lipnja 1991. “Deklaraciju o ujedinjenju Zajednice opština Bosanska Krajina i Srpske autonomne oblasti Krajina”, u kojoj se kao “imperativni zahtjev” ističe “ujedinjenje srpskog naroda u državu čiji se sadržaj izražava kroz načelo da svi Srbi na Balkanu žive u jednoj državi”. Istoga dana, 27. lipnja 1991., započeo je oružani sukob između JNA i slovenske Teritorijalne obrane, ali je ubrzo prestao zbog pritiska Europske zajednice i SAD-a. Radi mirnoga rješenja jugoslavenske krize, na prijedlog međunarodne zajednice, Slovenija i Hrvatska Brijunskim su sporazumom 7. srpnja 1991. prihvatile tromjesečnu odgodu realizacije Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (Deklaracija o neovisnosti). JNA se morala povući u svoje vojarne i potom napustiti slovenski teritorij, a Stjepan Mesić izabran je za predsjednika Predsjedništva SFRJ jer je odbijanje njegova izbora u svibnju otvorilo krizu. Čim je započeo sukob u Sloveniji, jugoslavenski “ministar obrane”, general veljko Kadijević, prihvatio je zahtjev srbijanskog vodstva da “s glavnim snagama JNA zauzme pozicije u Hrvatskoj i osigura srpske zahtjeve te izbaci slovenske i hrvatske kadrove iz JNA”.

U dramatičnim okolnostima agresije na Hrvatsku, Sabor Republike Hrvatske dao je početkom kolovoza povjerenje vladi demokratskoga jedinstva, što je i simbolično potvrdilo zajedništvo Hrvata i svih građana Hrvatske koji su prihvatili legalno izabranu hrvatsku vlast. Zbog “otvorene agresije na Republiku Hrvatsku”, Sabor Republike Hrvatske je 3. kolovoza 1991. donio posebne zaključke i pozvao sve međunarodne organizacije koje se bave pitanjima zaštite ljudskih prava i prava nacionalnih manjina da pošalju svoje predstavnike u Hrvatsku kako bi se uvjerili u stvarno stanje građanskih, ljudskih i nacionalnih prava Srba i svih drugih narodnosti koje žive u Hrvatskoj.

Policijske snage, slabo naoružane dragovoljačke postrojbe i Zbor narodne garde u samom su se početku suprotstavili agresiji JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi. Tek sredinom rujna 1991., osnivanjem Glavnog stožera Hrvatske vojske, umjesto Zapovjedništva ZNG-a i donošenjem Zakona o obrani17, stvoreni su potrebni uvjeti za kvalitetnu obranu, odnosno za vođenje rata i sveukupan razvoj Oružanih snaga Republike Hrvatske. Preduvjet za uspješnu obranu bilo je blokiranje i osvajanje dijela vojarni i skladišta vojne opreme JNA u Hrvatskoj od sredine rujna 1991., čime su hrvatske snage osigurale barem dio oružja nužnog za obranu. Znatnu pomoć za naoružanje i obranu Hrvatske dalo je i hrvatsko iseljeništvo, a obrani Hrvatske podređeno je cjelokupno hrvatsko gospodarstvo.

Upravo tada, krajem rujna i početkom listopada 1991., ignorirajući mirovne pregovore vlade RH i međunarodne zajednice, JNA i srpsko-crnogorske paravojne postrojbe krenule su u opći i “odlučujući” napad na svim bojištima u Hrvatskoj: u Slavoniji, Dalmaciji i Lici te na Banovini i Kordunu, s minimalnim ciljem “osiguranja planirane granice stvorene Srpske Krajine u Hrvatskoj”, ali i zauzimanja glavnoga grada Zagreba i napredovanja prema granici sa Slovenijom. Činilo se da hrvatski branitelji neće moći zaustaviti napade, tim više jer je krajem rujna 1991. vijeće sigurnosti UN-a svim državama zabranilo izvoz oružja i vojne opreme u Jugoslaviju, što znači i u Hrvatsku. S obzirom na goleme zalihe streljiva i izrazitu nadmoć u naoružanju koju je JNA imala u odnosu na hrvatske oružane snage (posebice nakon što je već u svibnju 1990. razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu), takva UN-ova odluka omogućila je agresoru lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj. JNA je zapravo djelovala kao vojska čija je svrha bila provođenje srbijanske politike, što potvrđuju razni povijesni izvori, uključujući i memoarsko gradivo dužnosnika Srbije i JNA. U najžešćem razdoblju agresije, 7. listopada 1991., zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore, sjedište vlade Republike Hrvatske, pokušavajući ubiti hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana koji je upravo tada održavao sastanak sa Stjepanom Mesićem, predsjednikom Predsjedništva SFRJ i hrvatskim članom toga tijela te s Antom Markovićem, predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća. Pod dojmom ovoga napada te slika razaranja i vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih hrvatskih gradova i mjesta, u okolnostima silovite srpske agresije na Republiku Hrvatsku, Sabor Republike Hrvatske sljedećeg je dana, 8. listopada 1991., na pričuvnoj lokaciji (u zgradi INE u Šubićevoj ulici u Zagrebu) donio konačnu Odluku kojom Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila SFRJ. Između ostaloga, Sabor Republike Hrvatske toga je dana zaključio da su Republika Srbija i JNA izvršile oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku, JNA je proglašena agresorskom i okupatorskom vojskom, a Republike Bosna i Hercegovina i Crna Gora pozvane su da ne dopuste korištenje svojega državnoga teritorija za vođenje rata protiv Republike Hrvatske. Odmah potom, Europska je zajednica 18. listopada 1991. na Konferenciji o Jugoslaviji u Hagu, Nizozemska, predstavnicima bivših jugoslavenskih republika predložila preustroj Jugoslavije u zajednicu suverenih i neovisnih država (tzv. Carringtonov plan). Predloženi su plan prihvatile sve jugoslavenske republike osim Srbije, no pod pritiskom srbijanskoga vodstva i JNA, Crna Gora ubrzo je povukla svoj pristanak na plan. U skladu s tim, može se zaključiti da bi, da je Srbija tada prihvatila Carringtonov plan, rat završio, a tisuće života bile bi spašene. Tako je isključivost srbijanske politike i vojnoga vrha JNA zapečatila sudbinu Jugoslavije i prouzročila nastavak rata. U Republici Hrvatskoj poginulo je, ubijeno odnosno nije poznata sudbina više od devetnaest tisuća ljudi, a u Bosni i Hercegovini više od sto tisuća ljudi.

Proglašenu je neovisnost Hrvatska morala obraniti u krvavom ratu. Brojna hrvatska mjesta i gradovi istodobno su trpjeli žestoke napade JNA i srpskih postrojbi. S posebnim je zgražanjem svjetska javnost pratila napade JNA i srpskih postrojbi na vukovar koji je potpuno razoren i od 18. do 20. studenoga 1991. u cijelosti okupiran, zatim razaranje Dubrovnika – grada spomenika zaštićenoga poveljom UNESCO-a, kao i ubijanje njihovih stanovnika. Zahvaljujući vojnoj nadmoći, JNA je do kraja 1991. okupirala gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske. Pobunjeni su Srbi u Kninu dana 19. prosinca 1991. proglasili okupirani teritorij “Republikom Srpskom Krajinom”. To je bio vrhunac protuustavnoga djelovanja Srba u Hrvatskoj, odnosno procesa izdvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske i proglašenja srpske paradržave. S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, stradavali su i Srbi koji nisu podupirali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna baština, svjetovna i sakralna, opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska ne samo da nije bila poražena, nego je vlastitim oružanim snagama u studenom i prosincu 1991. uspjela osloboditi znatan dio okupiranoga teritorija u zapadnoj Slavoniji te u pomorskom boju u Splitskom i Korčulanskom kanalu nanijeti poraz jugomornarici.

Sarajevskim primirjem, koje je stupilo na snagu 3. siječnja 1992., uglavnom su na neko vrijeme prestala veća ratna djelovanja u Hrvatskoj. Uskoro je, dana 15. siječnja 1992., Europska zajednica, koja je tada imala dvanaest država članica, objavila da priznaje suverenitet i neovisnost Hrvatske i Slovenije. Konačnu je potvrdu svoje neovisnosti Republika Hrvatska ostvarila 22. svibnja 1992. na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, postavši 178. država koja je primljena u članstvo Ujedinjenih naroda.

Unatoč tomu što su i rezolucije UN-a nedvojbeno potvrdile da je teritorij pod nadzorom srpskih snaga “privremeno okupiran, a sastavni dio Republike Hrvatske”, za svoju teritorijalnu cjelovitost Hrvatska se morala izboriti nizom vojno-redarstvenih oslobodilačkih akcija i operacija: Nos Kalik (ožujak 1992.), Jaguar (oslobađanje brda Križ kraj Zadra, svibanj 1992.), Čagalj i Miljevci (lipanj 1992.), Južno bojište (deblokada Dubrovnika, travanj – listopad 1992.), Maslenica i Peruča (siječanj 1993.), Medački džep (rujan 1993.), Cincar (studeni 1994.), Zima ‘94. (studeni – prosinac 1994.), Skok 1 (travanj 1995.), Bljesak (svibanj 1995.), Skok 2 (lipanj 1995.), Ljeto ‘95. (srpanj 1995.) i Oluja (kolovoz 1995.). Tek nakon toga vodstvo pobunjenih Srba pristalo je da se do 15. siječnja 1998. preostali dio okupiranoga područja RH – istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem, mirnim putem vrati u ustavnopravni poredak RH (“proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja”).

Uz oslobađanje vlastitoga teritorija, Hrvatska je znatno pridonijela i oslobađanju dijela teritorija Bosne i Hercegovine. U koordinaciji s Armijom BiH, na temelju sporazuma između predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića od 22. srpnja 1995., Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane oslobodili su oko 5000 km2 teritorija u jugozapadnom i zapadnom dijelu BiH koji je bio pod okupacijom srpskih postrojbi: oko 1600 km2 u operaciji Ljeto ’95. (srpanj 1995.), oko 2500 km2 u operaciji Maestral (rujan 1995.; operacija Una sredinom rujna 1995. završila je neuspjehom i gubicima u ljudstvu) i oko 800 km2 u operaciji Južni potez (listopad 1995.). To je omogućilo postizanje mirovnog sporazuma u Daytonu (Ohio, SAD), 21. studenoga 1995. i njegovo potpisivanje 14. prosinca 1995. u Parizu. Rat koji su otvorenim napadom na Hrvatsku u ljeto 1991. započele Srbija i Crna Gora, odnosno JNA i srpsko-crnogorske snage, time je konačno završen.

dr. sc. Ante Nazor

 

Prva gardijska brigada začetak je i predvodnik oružane sile hrvatskog naroda i domovine. Nosili ste svoj barjak časno kroz brojne bitke, od Vukovara do Gospića, od Velebita do Prevlake. Pokazali ste pri tom veliku hrabrost i stekli ste golemo ratničko iskustvo. Postali ste pravi hrvatski tigrovi, kadri svojim pobjedničkim duhom bodriti svu hrvatsku vojsku.

Neka vaši tigrovski zubi nikad ne otupe jer vaša ratnička spremnost najbolji je jamac mira i sigurnosti hrvatskog naroda.

Neka vaše gromke pokliče slušaju i generacije koje dolaze.

Čuvajte pobjednički duh hrvatskih tigrova kao svetinju.

Bili ste prvi, jeste prvi, ostanite postojano uvijek prvi na braniku hrvatske domovine.

 

  ratni ministar obrane

Gojko Šušak