Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara

NOVA SJAJNA KRITIKA ROMANA “ŽENA MOGA MUŽA”

“Republika” je mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo. Počeo je izlaziti 1945., danas izlazi u izdanju Društva hrvatskih književnika i Školske knjige. Prvi urednik “Republike” bio je Miroslav Krleža.
U najnovijem dvobroju 9-10/2017. dr. sc. Antun Pavešković, književni povjesničar, prozni pisac i kritičar, u svojoj stalnoj kritičarskoj rubrici “Fusnote ljubavi i zlobe”, osvrnuo se na naš roman “Žena moga muža”.

Tanja Belobrajdić: Žena moga muža. Despot infinitus d.o.o. Zagreb 2017.
Ime vrsne spisateljice Tanje Belobrajdić u našoj se javnosti pojavilo u okolnostima koje nemaju nikakve veze s književnošću. Trebalo bi reći – na žalost. Ipak, preskočit ću opravdanu žalopojku s razloga koji opet nemaju veze s književnošću. Ili možda i imaju, jer se tiču svega oko nas. Naime, od stoljeća sedmoga do naših dana malo je toga bilo normalno i lijepo u Lijepoj našoj. Tako je sasvim “normalno” čačkati po nečijem životopisu i potom na temelju ogovaranja, skrpljenih poluistina i eklatantnih laži donositi dalekosežne zaključke o kakvoći nečijeg opusa. U krajnjoj liniji, kada bi i bilo istina sve ono što su tzv. ljevičari tovarili na leđa Tanje Belobrajdić, da i nije niza sudskih odluka koje niječu vjerodostojnost tih objeda, mislim da bi dužnost i etika profesije kritičaru nalagala baviti se djelom, a ne privatnim životom njegova tvorca. Umjesto da brine brigu o socijalnim problemima društva, o općem beznađu i stvarnim problemima manjina, dio hrvatskih “ljevičara” podmeće lijevu ideologiju kao alibi za kopanje po prljavim incidentima iz Domovinskog rata u kome se žrtve neprijatelja množe i umnožavaju, kronično “zaboravljajući” da je s druge strane fronta materijalizirano davno zacrtano načelo “do istrage naše ili vaše”. Događa se epohalna krivotvorina: incidenti jedne strane pretvaraju se silom u sustav, zločinački sustav druge pod svaku se cijenu nastoji svesti na incidente. Pritom se velik dio naše kulturne scene umjesto za umjetnost i kulturu skrbi za uzgajanje dobrih odnosa u “regionu”. Odnosno u Jugoslaviji, budući da ona još živi u nekim snovima, nadama, a i ozbiljnim planovima te bi bilo poštenije nazvati je milim im imenom, nego skrivati se iza eufemizama tipa regija, region, Zapadni Balkan, itd.
No, vratimo se onom bitnom, a to je djelo Tanje Belobrajdić. Riječ je o romanu s prvenstvenom namjerom da psihološki ocrta i analizira likove, o realističkoj pripovjednini čija kompozicija, postupnost u fabuliranju, fino tkanje zapleta, međutim, postiže napetost trilera. Bez umorstva, naravno, ali zato s puno tajni koje nam spisateljica otkriva polako dozirajući uvid u pozadinu svojih junaka, točnije, junakinja. Koncepcijski, pripovijest je ispričana isključivo u ja-formi, ali uza sva ostala obilježja objektivno vjerodostojnog pripovijedanja osigurana ravnomjernom izmjenom perspektiva dviju protagonistica. Riječ je o dvije žene i muškarcu, dakle, na prvi pogled o klasičnom ljubavnom trokutu. Jedna je upravo definitivno napuštena, druga se našla usred situacije koju nije sama potaknula, nego joj se naprosto dogodila. Napuštena traži sastanak s onom za koju je uvjerena da joj otimlje muža. Suočeni smo s pitanjem zašto druga pristaje na sastanak. Najjednostavniji bi odgovor bio u stilu hamletovskog paradoksa – da je danski kraljević odmah ubio dokazanog krivca, drame ne bi bilo. Da je, dakle, druga žena, Anita, odbila zahtjev prve, Lidije, romana ne bi bilo. Jer to nije priča ispričana neutralnim pripovjedačem. Ona traje koliko i potreba njenih kazivača da se ispovijedaju.
Međutim, Tanja Belobrajdić nije naivna spisateljica. Njoj je početna situacija, fiksirana u zadimljenom okružju usputne krčme, pored parkirališta, u pejsažu praktično nigdine, itekako dobra prilika za razvijanje priče koja nipošto nije jednostavna kakvom se nadavala na samom početku. Krenuvši namjerno od stereotipske situacije, pripovjedačica je sebi omogućila postupak koga bismo mogli nazvati parafrazom čuvena Mannova uvoda u tetralogiju Josip i njegova braća. Prisjetimo se, dakle, riječi njemačkog nobelovca: “Dubok je bunar prošlosti. Ne bi li ga trebalo zvati nedokučivim?” Hrvatska spisateljica preinačila je ovaj poučak, ne ispisavši ga doslovno, ali ga ipak ispisavši, u: Dubok je bunar ljudske duše. Ne bi li ga trebalo zvati nedokučivim?
Tu dubinu zorno dočaravaju dvije junakinje, dvije žene, svaka sa svojim, prošlim ili sadašnjim trenutkom sreće i svaka nesretna na svoj način. Tu je i On, onaj zbog koga su se sastale, nenazočan u pripovijedanju osobno, kao kazivač, ali itekako stvaran kao znakovito izočna ličnost koja pokreće radnju. Pojavit će se tek na kraju, u jednoj epizodi, kao svojevrsni ovjerovitelj priče, dodatno svjedočanstvo paradoksalna ishoda u kojem se pokazuje da su obje žene imale pravo i da je jedina istina ljudskog postojanja relacija spram drugoga bića, ali da se život istodobno ostvaruje kao nemogućnost supostojanja istine i pravde. Prvo svega, istina je uvijek relativizirana istinom Drugog, a pravda za jednoga čovjeka samo je njegova, isključiva, neprenosiva i stoga za drugoga nužno nepravda. Znači li to da smo osuđeni na svoje unutarnje otoke, zatvorene u neprobojne rezervate vlastitih motiva, strahova, pseudoistina? Ne. Nipošto. U tom momentu nijekanja relativizacije morala i čovječnosti, u nepristajanju na arbitrarnost suvremena svijeta, nalazi spisateljica majstorski izlaz. Ona, naime, ne niječe ni arbitrarnost, ni iz nje proizašlu relativnost ljudskoga trajanja. Ona na njih pristaje, ali samo kao na trenutak u kome ljudska svijest kreće na bespuće vlastite tjeskobe, nemoći, pokajanja i poraza. Oslanja se čovjek na vlastite obmane, ali u tom osloncu nalazi tek dizdarovski štit koji, u početku obrana, postaje vremenom teret što žulja, boli, razara.
Na prvi pogled, čini se da je Lidija, ostavljena, ujedno i gubitnica, dok je Anita, suparnica, “nasljednica”, ujedno i dobitnica. Ne samo rečena stereotipna situacija, nego i početne pripovjedačke pozicije ovih dvaju likova, sugeriraju shematiziran narativni raster u kome sve obećava jednoplošan odnos mržnje, uskrate, boli i nerazumijevanja. Zaista, spisateljica se u velikoj mjeri oslanja na predvidiva očekivanja općinstva, pružajući mu lukavo ono što se površnom čitateljskom oku nadaje. Štoviše, ona to oko, čini se, svodi na površnost. To, međutim, nije kraj, nije konačan doseg njena pripovijedanja i čitatelj polako shvaća da je zaveden. U stvari, suptilno je potaknut otkriti da su ljudski odnosi, kao i ljudska duša, slojevita pozornica na kojoj se, mannovski govoreći, jedna konačna istina uvijek iznova pokazuje kao kulisa za kojom nam pristiže nova konačnost, a zapravo, kako će se to kad-tad pokazati, tek nova kulisa.
Niti je Lidija tako nevina i naivna u svojoj napuštenosti, dok Anita nije ni približno potpuna pobjednica u svom dobitku, ako se dobitkom i može nazvati ljubavni odnos za koga bi se na momente reklo da je kompromis, a ne emocionalno ispunjenje. Iza Lidijina statusa žrtve postupno izranja histrionički profil narcisoidne žene, sebične čak i u davanju. Iza Anitine nametnute uloge preljubnice i otimačice postupno se otkriva iznimno slojevita sudbina osobe koju je život osudio na manjinstvo, nacionalno, religijsko u nacionalnom, emocionalno u partnerstvu. Za razliku od Lidije, spremne žrtvovati sve isključivo za vlastitu dobit, Anita je sposobna žrtvovati sebe za čistoću svog emocionalnog odabira i vlastito etičko uvjerenje. Konačno, On, nipošto dramaturško dobro za kojim u zapletu streme protagonisti, nego i sam gubitnik koji kao da mazohistički stremi tek vlastitom gubitku. On koji na kraju balade nemoćno priznaje da je Anita u pravu ustvrdivši: Život od kojega si pobjegao, idealizirao si do te mjere da ne vidim za tebe drugog rješenja, nego da mu se vratiš. Samo, bojim se, čeka te veliko razočaranje. Njegov bijeg u život prokazan je kao bijeg od života prisvajanjem dionica drugih ljudi čije je dioništvo, međutim, neotkupljivo i nepomirljivo s vlastitom egoističnom glavnicom.
Na kraju uvijek preostaje pitanje: što sad? Na njega je konačno odgovorila Lidija, dovršivši sebe kao osobu i kao ženu nakon duga i bolna sazrijevanja: A što? Svaka svojoj kući. Ja sama, vi sami u dvoje. Nakon svega, posebno nakon svega što sam danas čula, prvi put se veselim samoći. U finalu nitko nije sasvim zadovoljan, nitko nije potpuni dobitnik, svi su dijelom gubitnici. To je naprosto život. Ni manje ni više. Odnosno – literatura. Doduše, ona je uvijek artificijelna. Valjda još samo naivni čitatelj može vjerovati u nekakvu prirodnost književnosti. Ako, međutim, spisatelj uvjeri općinstvo u besprizivnu naravnost, apsolutnu spontanost vlastita umjeteonstva, njegovo je pero majstorsko. Moglo bi se peru Tanje Belobrajdić prigovoriti pokoja sitna nespretnost, ali nam je besprigovorno priznati da je ovaj projekt potvrda ne samo stvarateljske zrelosti, nego i dara prebogata u odnosu spram većine suvremene recentne proze, stroga u vođenju vlastite rečenice, a maestralna u dosegu vlastite namjere. Namjere dostojne autentična spisateljskog erosa: konstruirati artefakt sposoban pokazati kako je lijep i bolan taj krik i bijes zvan ljudski život.