Ostvarite najbolje pogodnosti!

Niste se još prijavili na naš newsletter? Saznajte prvi za sve pogodnosti!
Ime i prezime
e-mail
Despot Infinitus 2015.
Despot Infinitus – Web Knjižara

JEZIKOSLOVAC MARKO ALERIĆ O KOLUMNAMA MILANA JAJČINOVIĆA

 

politička-šahovnica-3d

U Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu jučer je predstavljena zbirka izabranih kolumni Milana Jajčinovića pod nazivom “Politička šahovnica”. Jedan od predstavljača bio je jezikoslovac izv. prof. dr. sc. Marko Alerić, čiji tekst donosimo u cijelosti.

 

 

Jajčinović, „Politička šahovnica“

 

Poštovana i draga gđo Jajčinović,

Poštovani i dragi prijatelji i poštovatelji Milana Jajčinovića,

knjiga „Politička šahovnica“ Milana Jajčinovića promiče ne samo kao izvrsnog novinara, društvenog kroničara i tumača već i kao ljubitelja, promicatelja i poznavatelja hrvatskoga jezika,  govorene i pisane riječi, kao osobu koja neumorno, trajno uči, koja je svjesna kako je standardnim jezikom, osobito onim koji se ostvaruje u djelatnosti pisanja, potrebno neprestano ovladavati.

Uobičajeno je i samorazumljivo da o jeziku, hrvatskom jeziku, o potrebi razumljivog, pravilnog i jasnog govorenja i pisanja, pa i o ljubavi i osjećaju zahvalnosti prema hrvatskom jeziku, o njegovoj povijesti i sadašnjosti, govori kroatist, stručnjak za hrvatski jezik. Zato nas radošću ispunjava činjenica da postoje novinari, poput Milana Jajčinovića, koji svojim tekstovima, u praksi, pokazuju i promiču razumljivost, pravilnost i jasnoću, novinari čiji su tekstovi pisani uzornim novinarsko-publicistički stilom hrvatskoga standardnog jezika.

Milan Jajčinović svjestan je obilježja pisanog teksta; da pisani tekst, za razliku od govorenog, nije prolazan, da ostaje, da će onima koji ga budu čitali govoriti o njemu: o tome o čemu je razmišljao, o tome kako je promatrao stvarnost oko sebe, kako je pokušavao odgovoriti na društvena pitanja. Zahvaljujući napisanom tekstu, njegove će misli i stavovi uistinu ostati sačuvani za budućnost i dati mu priliku da se nebrojeno puta, i nakon što tjelesno više ne bude prisutan, duhom susretne i zbliži sa starim i novim čitateljima, s kojima više neće dijeliti istu suvremenost, ali kojima će dati mogućnost da o njemu i vremenu u kojem je živio promišljanju i upoznaju ga, s njim se sprijatelje, poštuju ga i s njim komuniciraju.

Milan Jajčinović svojim je tekstovima prenosio svoja razmišljanja, osjećaje, stavove, ostavljao je svjedočanstvo o vremenu i svijetu u kojem smo živjeli, koji smo oblikovali, stvarali. Dio tekstova u knjizi posebno je posvećen hrvatskom jeziku. Milan Jajčinović jako dobro razumije važnost jezika u izgradnji naroda i narodnog identiteta. Shvaća da hrvatski jezik nije samo simbol, nego i stvarni dokaz hrvatskog postojanja, kontinuiteta i jamac očuvanja hrvatskoga naroda. Upravo posebnu pozornost, i toj temi posvećuje više članaka, posvećuje hrvatskom jeziku kao čuvaru hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta. Zaključuje da je „odnos prema hrvatskome jeziku uvijek bio i odnos prema Hrvatskoj. Tijekom povijesti tuđinske vlasti Hrvatima je jezik bio zamjena za državu. Nismo imali svoju državu, ali smo imali svoj jezik.“

Svjestan novih, posve neutemeljenih i u suvremenim društvima krajnje neprihvatljivih pokušaja zatiranja jezika nekog naroda, pokušaja oduzimanja neupitnog prava svakog naroda da svoj jezik ne samo nazove svojim imenom nego i da ga izgrađuje u skladu sa svojim potrebama, kako bi služio upravo tom narodu, Milan Jajčinović bez ikakve dvojbe zaključuje kako svaki narod, kao jezična zajednica, da bi postojao, mora stvarati svoja nacionalna obilježja, oblikovati svoj jezik, zvati ga svojim imenom i potpuno ispravno upozorava: „Da je hrvatski jezik nestao, nestali bi i Hrvati“ i dodaje: „Jezični suverenitet ima gotovo jednaku važnost kao državni.“

Više feljtona u knjizi posvećuje iznimno važnoj ulozi Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. „Da je tada“, piše Milan Jajčinović, „nestao hrvatski jezik, ugasila bi se ideja hrvatske političke samostalnosti, čuvana upravo u jeziku. Hrvatima je kroz stoljeća tuđinske vlasti jezik bio zamjena za državu. Gubitak jezika značio bi i gubitak nacionalnog identiteta.“ (…) „A bez očuvanja jezičnoga suvereniteta, obranjenog Deklaracijom iz 1967., bez očuvanja sjemenke države čuvane u njoj, ne bi bilo ni nacionalnoga političkog preporoda ’71., a u konačnici ni današnje Hrvatske, čija je klica stoljećima čuvana upravo u jeziku. Bez svijesti o tome, ulaskom u EU moglo bi se dogoditi da hrvatski jezik opet izgubi svoju samosvojnost, da bude podveden pod neku euro-inačicu srpskohrvatskoga.“

U dijelu članaka Milan Jajčinović s razočaranjem primjećuje kako novinarstvo koje ga okružuje postaje „sve sparušenije i sve nemuštije, koje rabi valjda dvjestotinjak riječi“, kako je „Javni diskurs pun (je) floskula i besmislica, kod mnoštva polupismenih što žvrljaju po novinama ili sriču po televizijama…“ Posve ispravno naglašava da je briga o jeziku zadaća novinarske struke, posebno novinara na nacionalnoj televiziji. Piše: „Umjesto da ‘hrvatska javna televizija bude promicatelj pa i prosvjetitelj nacije, ona se i jezično i sadržajno spušta na razinu komercijalnih televizija. (…) Žalosno je kada visokopozicionirani hrvatski političari gotovo svaki naglasak izgovaraju pogrešno, ali je još žalosnije kada to čine i neki dugogodišnji novinari Hrvatske televizije. (…) Ustrajavanje na  hrvatskim riječima može izgledati kao purizam, kao nepotrebno jezično čistunstvo, ali prava nacionalna televizija svoju će bit ostvariti samo širenjem jezične i opće kulture.“

Milan Jajčinović vodi brigu o kvaliteti javnoga govora, kritizira nisku jezičnu kulturu ne samo novinara, nego i akademika, političara, i drugih koji sudjeluju u javnom govoru.

U formi feljtona, kratkih novinskih članaka, Milan Jajčinović morao je biti sažet i istodobno temeljit u postavljanju i dokazivanju vlastitih razmišljanja. Zaista je umijeće na otprilike dvije kartice teksta pridobiti čitatelje, motivirati ih za čitanje, sažeti opis događaja, staviti ga u kontekst, dati njegovo tumačenje, potkrijepiti ga ključnim argumentima, dati pouku i potaknuti na promjenu mišljenja i na djelovanje. Biti ograničen prostorom, morati ukalupiti svoje misli, a opet reći sve i biti posve vjerodostojan i uvjerljiv vrlo je težak zadatak. Ali Milan Jajčinović taj zadatak, iz feljtona u feljton, uspješno ispunjava. Izabire aktualnu temu, o njoj razmišlja i tumači nam je. Ne samo da nas informira nego i da nas pouči, osposobi za razumijevanje, da bismo tako poučeni i mi s vremenom postali sve sposobniji razumjeti svijet koji nas okružuje.

Knjiga „Politička šahovnica“ svjedok je života hrvatskog društva, aktualnosti i zbivanja u vremenu u kojem je Milan Jajčinović živio, tema koje su ga zaokupljale, o kojima je promišljao i u vezi s kojima je smatrao potrebnim iznijeti svoje mišljenje, svoj stav. Međutim, ona je, zbog činjenice da se društvena zbivanja ciklički ponavljaju, ne samo podsjetnik na društvenu prošlost i njezine aktualnosti nego i priprema za budućnost i nove aktualnosti putem kojih ćemo se morati ponovno susresti sa starim temama, koje je već proučavao i kojima se bavio i Milan Jajčinović.

Zato nam trajno može služiti ne samo kao podsjetnik i čuvar nego i kao odlična priprema za budućnost koja dolazi, kako bismo se sjajno suočili sa starim/novim izazovima i kako bismo na njih mogli spremno odgovoriti.

izv. prof. dr. sc. Marko Alerić

Knjigu možete kupti OVDJE.