OSMANLIJE – Uspon i pad 1299. – 1922.
Osmansko Carstvo bilo je jedno od najvećih i najdugovječnijih carstava u povijesti. Utemeljeno je krajem 13. stoljeća i uspjelo je potrajati oko šest stoljeća. Carstvo su utemeljila turska plemena sa sjedištem u Anatoliji (danas dio Turske) i ono se teritorijalno širilo kroz iduća stoljeća. U svom zenitu Osmansko Carstvo je obuhvaćalo veći dio jugoistočne Europe, dijelove Bliskog istoka, sjevernu Afriku sve do Alžira i dijelove Arapskog poluotoka. Osmansko Carstvo dobilo je ime po Osmanu I. (poznatom i kao Osman Gazi), koji je zaslužan za uspostavu Carstva. Iako je Osman ključna osoba u povijesti Osmanskog Carstva, malo se pouzdano zna o njegovom životu. Vjeruje se da je rođen sredinom 13. stoljeća i da je pripadao ogranku turkmenskog plemena Kayi Oguz. Njegov otac, Ertugrul, uspostavio je kneževinu u Sogutu (u sjeverozapadnom dijelu moderne Turske) i bio je u sukobu s Bizantom na zapadu. Osman je navodno naslijedio oca u dobi od 23 godine i nastavio je borbu protiv Bizanta. Oko 1300. godine Osman se proglasio vrhovnim vođom Male Azije, čime je osnovano Osmansko Carstvo. Dok osmanska tradicija tvrdi da je Osman umro 1326. godine, nakon zauzimanja Burse, drugi su tvrdili da je umro 1324. godine, kada je njegov sin Orhan stupio na prijestolje.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
PRVORAZREDNA PRIČA O ZRAČNOM ASU HRVATSKE ZRAKOPLOVNE LEGIJE NA RUSKOM RATIŠTU 1941.-1944.
Knjiga opisuje sudbinu jednog od vodećih hrvatskih zračnih asova iz Drugog svjetskog rata, bojnika Zlatka Stipčića, koji je tijekom svog borbenog djelovanja između 1941. i 1942. oborio 14 protivničkih zrakoplova. Bio je pilot lovac u ratnim zrakoplovstvima Kraljevine Jugoslavije i NDH te u njemačkim zračnim snagama (Luftwaffe). Borio se u nekim sudbonosnim zračnim bitkama Istočnog bojišta.
Jedno od važnijih poglavlja hrvatske zrakoplovne povijesti predstavlja sudjelovanje Hrvatske zrakoplovne legije u borbama na Ruskom ratištu od 1941. do 1944. godine. HZL iznjedrila je 21 zračnog asa (pilota lovca koji je oborio više od 5 neprijateljskih zrakoplova), na čelu sa satnicima Matom Dukovcem s 44 i Cvitanom Galićem s 38 oborenih protivnika. Neobično je što je jedna mala zemlja poput Hrvatske dala u Drugom svjetskom ratu toliko zračnih asova, od kojih je prvi oborio više protivnika no najviše rangirani britanski i američki piloti lovci. Uzroka toga ima nekoliko, od okolnosti da su mnogi od tih ljudi bili iskusni piloti koji su godinama ranije služili u Ratnom zrakoplovstvu Kraljevine Jugoslavije, preko činjenice da su letjeli u sastavu odlično organiziranih njemačkih Luftwaffe pa do toga da su se u prvim godinama rata borili protiv tehnološki inferiornog i loše obučenog RZ-a SSSR-a. Ali, uzrok zasigurno nije bio samo to jer su slične uvjete imali i piloti nekolicine drugih osovinskih država, no njihovi uspjesi u borbi daleko zaostaju za uspjesima hrvatskih pilota.
Knjiga se pretežitim dijelom temelji na ispravama, fotografijama i predmetima iz Stipčićeve ostavštine koju je sačuvala njegova udovica te ih kasnije desetljećima skrivala. Sačuvani predmeti detaljno su opisani i prikazani jer su od prvorazrednog povijesnog, muzeološkog i kolekcionarskog značaja.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
REKONSTRUKCIJA ŽIVOTA VRANSKOG PRIORA IVANA PALIŽNE (?, – VRANA, 1391.)
Iako su viteški redovi – templari i ivanovci – odigrali jednu veliku epizodu u hrvatskoj povijesti, o njima i njihovoj ostavštini na hrvatskim prostorima dosad se u domaćoj historiografiji nije previše pisalo. U jednu ruku, to je i jedan veliki propust jer upravo su viteški redovi jedan od faktora koji Hrvatsku svrstavaju u sferu zapadnoeuropskoga kulturno-civilizacijskoga kruga. Slijedom toga, još su manje poznati i neki od viteških pojedinaca, a upravo je Ivan Paližna (? – 1391.) jedan od njih. Ova znanstveno-popularna monografija pokušaj je rekonstrukcije njegove biografije.
Ivan Paližna obnašao je dužnost vranskoga priora odnosno poglavara viteškoga reda ivanovaca na prostoru Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. O njegovoj biografiji sačuvano je svega nekoliko desetaka podataka, iako i među tim malobrojnim podacima još uvijek postoje neki oko kojih povjesničari dvoje skriva li se Paližna doista iza njih. Od nepoznatih početaka, Paližna je svoj uspon gradio mačem u ruci i u službi kralja Ludovika Anžuvinca, a u usponu mu je pomoglo i kaotično stanje unutar reda ivanovaca koje je znao vješto iskoristiti. Nakon Ludovikove smrti, bio je aktivan u dinastičkim previranjima na hrvatsko-ugarskom prijestolju, pobunivši se iz nepoznatih razloga protiv legitimne vlasti kraljica Elizabete Kotromanić i Marije Anžuvinske, a svoju borbu kasnije je nastavio voditi i protiv Marijina zaručnika, kralja Sigismunda Luksemburškoga. Na vrhuncu karijere, u podjednako kaotičnom stanju unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, domogao se i titule bana, a u Dalmaciji se u prvoj polovici 1387. godine ponašao i poput pravoga gospodara …
No njegova vlast nije dugo trajala. Nakon oslobođenja kraljice Marije, u čijem je zarobljavanju Paližna vrlo vjerojatno sudjelovao, njegova vlast slabi i okreće se bosanskom kralju Stjepanu Tvrtku. Protiv Paližne se u jednom trenutku stvara i unija dalmatinskih gradova, a kada je Paližna do kraja bio pritisnut, njegov zadnji oslonac ostala je još uvijek Vrana, sjedište priorata … A o tome koliko je Paližni koristilo kaotično stanje unutar reda, možda najbolje svjedoče činjenice da je Paližna mnogo vremena proveo na funkcijama priora i bana, ali uglavnom nelegitimno.
No zbog svega toga, Paližna je predstavljao i iskrivljenu sliku viteškoga ideala, onu koja ne poznaje poslušnost, čistoću i siromaštvo. Svojim djelovanjem, Paližna nije ostavio samo duh vremena srednjega vijeka – stariji hrvatski povjesničari, osim što su bili impresionirani njegovom vojničkom vještinom, „omamljeni“ su bili i njegovom suradnjom s bosanskim kraljem Stjepanom Tvrtkom, vladarom koji je također znao vješto iskoristiti dinastička previranja u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu te proširiti svoj posjed. Budući je Paližna surađivao s Tvrtkom protiv „tuđinca“ Sigismunda, svojim romantičarskim viđenjem Paližnina djelovanja ti su hrvatski povjesničari, osim hrvatskoga, u duhu ideje južnoslavenskoga „bratstva i jedinstva“ gradili i budući „jugoslavenski“ nacionalni identitet, nekritički uvidjevši u Paližni borca za južnoslavensko oslobođenje od tuđinske vlasti, ali i neargumentirano, mimo metodologija povijesne znanosti, često i prenaglašavali njegovu suradnju s Tvrtkom. Percepcija Paližne kao jugoslavenskoga narodnoga „heroja“ porasla je i nakon što je u historiografiji otvoreno pitanje njegova sudjelovanja u boju na Kosovu polju (1389.), koje je vrlo vjerojatno. No dolaskom novije historiografije, to romantičarsko viđenje Paližne postupno nestaje, i sve se više propitkuje njegova uloga unutar samoga reda ivanovaca. Osim što je, dakle, Paližna svojim djelovanjem ostavio sliku duha vremena kasnoga srednjega vijeka i nacionalnih naboja 19. i 20. stoljeća, povjesničari novije historiografije razmatranjem njegove ličnosti neizravno su obznanili i duh današnjega vremena, kao i smjer novije historiografije. I to je jedan od aspekata moći vojne povijesti o kojem se ne razmišlja …
Osim Paližnine biografije, koja kronološkim redoslijedom uključuje njegove početke, pitanje pristupanja redu ivanovaca, ratove u Italiji 70-ih godina 14. stoljeća i periode kada je zasjeo na funkciju vranskoga priora, knjiga prati i rekonstrukciju njegova rodoslovlja, kao i ocjenu njegove ličnosti, a nastoji otvoriti i još neka pitanja o njemu. Ne može se reći da se o Paližni dosad u hrvatskoj historiografiji nije pisalo, ali malo je onih „pravih“ radova o njemu; uglavnom se o njemu pisalo „usputno“. A ova monografija upravo je pokušaj sistematizacije svega toga u smislenu cjelinu, ali isto tako i preispitivanje određenih navoda iz Paližnine biografije od kojih su se dosad neki uzimali i sa stopostotnom sigurnošću …
Knjigu možete naručiti OVDJE.
ZABORAVLJENA PRIČA – KAKO JE FEUDALNI JAPAN UMALO POSTAO KATOLIČKI U 16. STOLJEĆU!
Katolička je crkva, nošena krilima protureformacije i velikih geografskih otkrića, dolazila u kontakt s nizom poganih naroda i nije čekala dugo da ih pokuša pokrstiti. Iako su sve crkvene snage sudjelovale u širenju kršćanstva, misionarski su žalac činili isusovci, koji su imali vojnički mentalitet i vrlo veliku mobilnost te su se bili spremni do krajnosti prilagoditi društvu koje ih okružuje. Jedan od ranih isusovačkih misijskih prvaka bio je sv. Franjo Ksaverski koji je djelovao na Dalekom istoku, gdje su Portugalci proširili svoju trgovačku i kolonijalnu mrežu. Ubrzo je dočuo za državu Japan, u koju dolazi uspostavljajući u njoj prvu kršćansku zajednicu. Njegovi su nasljednici nastavili njegovim koracima i uspjeli pokrstiti vrlo mnogo Japanaca svih društvenih slojeva, toliko da su u jednom trenutku gotovo uspjeli pokrstiti cijelo Carstvo. No, misionari su nakraju ipak doživjeli neuspjeh.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
PRVI HEDONISTIČKI VODIČ KROZ ISTRU, A U PRVOJ KNJIZI O HEDONIZMU U ČAROBNIM BALAMA
U nakladi Despot infinitusa upravo je izašla nova, jedinstvena knjiga – “Hedonistički vodič kroz Istru (1) – Bale-Valle”, i u podnaslovu “Gastronomsko-turistički kompas”. To je prva od nekoliko budućih knjiga koje će na isti način obraditi različite istarske regije. Sve knjige bit će na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku.
Autorica Nevenka Mikac piše: “Ovo je ponajprije praktična i nepretenciozna knjiga koja je, odgovorno držim, i više od obične kuharice (jer nije za početnike) te je namijenjena istinskim hedonistima (među koje se i sama ubrajam) koji znaju uživati u vrhunskoj hrani, najboljim vinima i ponajboljim maslinovim uljima iz baljanskih maslinika, a već znaju kuhati, pa im ne treba gramaža u izabranim receprima – već samo postupak i moj iskustveni touch u njima. Na taj će način i sami moći pripremiti poneke od ovih tradicionalnih istarskih, ali i najpoznatijih makedonskih i regionalnih hrvatskih jela u svojim iznajmljenim apartmanima u Balama i luksuznim im Mon Perinovim mobilhouse kućama s potpuno opremljenim kuhinjama iz – u Balama i okolici im dostupnih namirnica. Jela su to koja su u Balama prvi put kušali neki od poznatih i slavnih osoba, njima se oduševili te potom obazrivo tražili vlasnike i osoblje recepte koje vam oni u ovoj knjizi prvi put javno otkrivaju. Pođimo stoga zajedno u svoju malu gastronomsko-hedonističku šetnju čarobnim, glasovitim istarskim Balama.”
Knjigu možete nabaviti OVDJE
SVE O NAJPOZNATIJIM NJEMAČKIM BOJNIM BRODOVIMA
Njemački bojni brod Bismarck sigurno je najčešće spominjani i opisivani ratni brod svijeta. O Bismarcku i njegovoj nepotopivosti još kolaju brojne legende, posljedica njemačke, ali i britanske promiđbe, nakon što je potopio njihov najpoznatiji ratni brod, The Mighty Hood. Razlozi gubitku Bismarcka bili su pak mnogostruki, čak ako se zapostavi činjenica da je Royal Navy imala mnogostruku brojčanu premoć. Brod je unatoč svojoj savršenosti ipak planiran prema načelima gradnje bojnih brodova tijekom Prvoga svjetskog rata, s nisko postavljenom glavnom oklopnom palubom i (za borbu protiv drugih bojnih brodova) nepotrebnom pomoćnom bitnicom topova kalibra 150 mm. Konstrukcija krmenog dijela broda i troosovinski pogon umjesto pogona na četiri osovine i četiri vijka, bila je glavni uzrok za onesposobljavanje Bismarcka prije odlučujuće bitke s bojnim brodovima. Veliki njemački propust bio je i prestanak gradnje nosača zrakoplova Graf Zeppelin (čiji projekt je također predviđao brojne nepotrebne topove kalibra 150 mm), koji bi inače predstavljao znatno pojačanje njemačkoj postrojbi, jer bi ukrcani lovci Messerschmitt Bf 109 mogli spriječiti sve napade tadašnjih britanskih torpednih zrakoplova i bombardera, a bombarderi Junkers Ju 87 Stuka držali bi protivničke brodove na odstojanju. Odgovornost za tu grešku velikim dijelom snosi i zapovjedništvo njemačkog zrakoplovstva (Luftwaffe) s maršalom Hermannom Göringom na čelu. Zapovjednik njemačke postrojbe i zapovjednik flote, admiral Lütjens, također je odgovoran za gubitak njemačkog bojnog broda, jer je počinio niz taktičkih pogrešaka.
Knjigu možete kupiti OVDJE.
Dok se o bojnom brodu Bismarck opširno pisalo, njegov blizanac Tirpitz bio je u literaturi pomalo zapostavljen, posebice u hrvatskom govornom području. Ušao je u službu kad je vrijeme velikih oceanskih raidera već prošlo, a poslije gubitka Bismarcka Hitler ga je poslao u sjevernu Norvešku, kako bi pojačao njemačku nazočnost na sjevernom krilu u tom sudbonosnom germanskom području. Trebao je sudjelovati u obrani od savezničke invazije (do koje nikad nije došlo), ali i u napadima na konvoje s ratnim tvorivom za Sovjetski savez, a konačno je služio u ulozi Fleet in being kako bi vezao protivničke mornaričke snage. O usamljenoj kraljici Sjevera pisalo se manje, ali predstavljao je stalnu prijetnju savezničkim konvojima, čak ni kad zbog većih oštećenja više nije mogao isploviti. Britanci su bili opsjednuti Tirpitzom, nakon što je Bismarck u svibnju 1941. godine uspio potopiti ponos britanske Kraljevske mornarice, bojni krstaš Hood. Rijetki Tirpitzovi izlasci iz norveških fjordova znali su dovesti do panike na savezničkoj strani, tako je početkom srpnja 1942. godine uništen konvoj PQ.17, nakon što je brodovima pratnje brzopleto zapovijeđeno neka se povuku kad je primljena vijest da je Tirpitz isplovio u napad. Odgoda slanja konvoja do jeseni 1942. godine izazvala je oštre prepirke između zapadnih saveznika i Staljina, tako je Tirpitz imao i stratešku ulogu. Kad više nije izlazio na more, Britanci su ga počeli napadati u norveškim fjordovima jahaćim torpedima, zrakoplovima s nosača, novo izumljenim džepnim podmornicama, a zatim i četveromotornim bombarderima s potpuno novim tipovima teških bombi, što je konačno dovelo do njegovog uništenja.
Knjigu možete kupiti OVDJE.
VLADO GOTOVAC, SAVJEST HRVATSKE DRŽAVE I DRUŠTVA, DOBIO JE PRVU POLITIČKU BIOGRAFIJU
Kad smo Filip Zoričić i ja dogovorili da njegova knjiga o Vladi Gotovcu izađe u nakladi Despot infinitusa, baš se navršilo 20 godina od Gotovčeve smrti. Bio je to prosinac 2020. godine. Prošlo je 20 godina otkako je prerano umro taj istinski hrvatski velikan, ali tada sam već bio zabilježio da ni na tu godišnjicu o njemu nije bilo baš puno spomena u javnosti. Istina, epidemija korone bila je tada na vrhuncu, ali to nikako nije mogla biti izlika da se o Gotovcu nije više govorilo, pisalo, objavilo, događalo…, i to o čovjeku koji je zlatnim slovima upisan u suvremenu hrvatsku povijest. Tim više što se tri mjeseca prije toga navršilo i točno 90 godina od njegova rođenja! Dvije velike obljetnice velikog čovjeka koje su jako tiho bile obilježene! Jedino je HTV u svome programu tada pustio dokumentarni film “Moj slučaj”, a onda tek neke objave na internetskim portalima, društvenim mrežama, poneka polaganja vijenaca i paljenja svijeća kod njegova groba na Mirogoju, kod spomenika u rodnome Imotskom…
O Gotovcu ne treba trošiti puno riječi da bismo znali tko je on bio. Pjesnik, filozof, političar, intelektualac, vizionar, a mnogi će reći i savjest hrvatske države, hrvatskog društva. Iako je puno pisao i objavljivao, u najširoj javnosti najviše je ipak ostao zapamćen po govoru ispred zgrade tadašnje Komande 5. vojne oblasti JNA, danas sjedišta Ministarstva obrane u Zagrebu. Ondje je 30. kolovoza 1991. održan prosvjed hrvatskih majki protiv rata (protiv generala JNA). Gotovčev govor ušao je u povijest! Samo da izdvojim dio: “Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.”
U svemu je također bila u isto to vrijeme slabo primijećena vijest da je pulski profesor Filip Zoričić, tada na funkciji ravnatelja Gimnazije Pula, napisao doktorsku disertaciju “Vlado Gotovac – ideje i život”. Ja sam naišao na tu vijest i na Zoričićev razgovor za “Glas Istre”, gdje je ovako odgovorio na pitanje kako procjenjuje političku ostavštinu Vlade Gotovca u modernoj, današnjoj Hrvatskoj: “Iako jedan dio javnosti Gotovca ne drži za kvalitetnog političara čemu u prilog idu loši rezultati na predsjedničkim izborima 1997. godine te, po istima, minorna uloga u radu Sabora devedesetih godina, ja ipak smatram da nam je njegova ostavština velika. Ne po broju mandata u Saboru ili pozicijama, koje nije imao, već po moralnoj političkoj ostavštini. On je zaslužan, uz ostale kao što su Božo Kovačević i pokojni Slavko Goldstein, što je HSLS postao prva hrvatska parlamentarna stranka nastala još u, tada već umirućoj, ali pravno postojećoj, SFRJ. Gotovac nam je ostavio najveći govor u povijesti pred Komandom Pete zagrebačke vojne oblasti, koji je i danas primjer oratorstva i na školama govorništva. Govor koji i danas, kad ga čujemo, dominira i izaziva ushit. Naposljetku, njegovi politički govori danas su najcitiraniji i on je, po meni, posljednji pravi hrvatski liberal. Gotovac se usprotivio Tuđmanovoj politici prema BiH. Bio je hrabar političar i to je ne samo ostavština, već i nešto čega danas ima jako malo u javnom prostoru.”
Zoričić je u tom razgovoru protumačio i kakvog je karaktera, po njemu, bio Gotovčev slučaj u bivšoj Jugoslaviji: “On je stvorio novi pristup pojmovima i otvorio rasprave o nacionalizmu, konzervativizmu i slobodi, a pristupio im je polazeći od tri temeljna uvjerenja u Autsajderskim fragmentima: ljubav prema domovini, ljubav prema slobodi i poštivanje razlika. Slobodu neprestano promiče u svim tekstovima, naravno, različitim pogledima različitih filozofija. U studentskim danima postavljajući si pitanja Boga i božanskog, na rubu svoje skeptičnosti, ali nikada ne isključujući pojedinca koji zaziva slobodu. Za nacionalizam je rekao da je to ljubav prema svome narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva, a osuda konzervativizma bila je jedan od ključnih razloga zatvaranja i osuđivanja. U prvom procesu zatvoren je i kažnjen zbog uvodnika u Hrvatskom tjedniku, a drugi put zbog intervjua stranim novinarima. Spomenut će Gotovac da mu je teže bilo kad mu je zabranjeno pisati, nego kad je sjedio u samici. Njegov slučaj bio je pravi primjer kako je tada djelovala država u kojoj ste unaprijed osuđeni samo zato što govorite ono što mislite, a ne kako je naređeno. Poznata je činjenica da je Gotovac bio jedan od rijetkih intelektualaca koji su odbili Titovo pomilovanje, jer bi to za Gotovca značilo priznanje svega što mu tadašnja vlast spočitava. To je bio prvi dokaz njegove hrabrosti u trenucima kada bi rijetko tko tako reagirao.”
I još malo o Gotovcu i njegovoj hrabrosti. On u pismu komunističkom funkcioneru Juri Biliću 1981. godine piše, i kao da se do danas ništa nije promijenilo: “Vi se zbilja ne mijenjate! Sada ste opet uzjahali konje uvijek iste hajke; s onim nemirom, koji istodobno treba zavesti demokratske strasti puka i učvrstiti moć vlasti…- Ali, svijet se mijenja!…I vi ga zato sve manje razumijete i zato bez prestanka govorite o svojoj prošlosti: ona je sve što vam je, kao shvatljivo i kao opravdanje Vaših postupaka (i postupaka kruga oko Vas) preostalo. Hrvatska koju vidite Vi (i krug oko Vas) i dalje je podijeljena između vas i ustaša. Vaše izjave su kao komentari vijestima s fronta!… I u ime tih anakroničnih tlapnja Vi (i krug oko Vas) prijetite, optužujete, progonite…sve one koji nemaju takva priviđenja i takva mišljenja. Kao zarobljenici svoje prošlosti, svim silama i svim sredstvima nastojite sve u njoj zadržati, sve na nju svesti.“
Za kraj ću citirati što je Gotovac rekao tijekom suđenja 1981. godine: “Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakvog smisla”.
Sve je to bilo više nego dovoljno da se odmah javim Zoričiću i predložim mu da objavi knjigu o Gotovcu kod mene. On se uopće nije dvoumio, odmah je pristao. I evo nam knjige kakvu je Gotovac zaslužio!
Zvonimir Despot
Knjiga se može nabaviti OVDJE.
U KNJIZI JE OBRAĐENA DJELATNOST KOMUNISTIČKE PARTIJE HRVATSKE (KPH) U BANOVINI HRVATSKOJ
U knjizi je obrađena djelatnost Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Banovini Hrvatskoj te je pokazano da je utjecaj KPH u Banovini Hrvatskoj bio uvelike ograničen i značajan samo na određenim, manjim, teritorijalnim područjima (Zagreb, Split i okolica, dalmatinski otoci i dio Dalmatinske zagore) i sektorima društva (radništvo, intelektualci i studenti). Pokazano je također da je Kominterna imala ključnu ulogu u osnivanju KPH, u sklopu politike narodne fronte. Paktom Ribbentrop-Molotov, koji gotovo koincidira s osnutkom Banovine Hrvatske, propala je Kominternina politika narodne fronte koju su osobito provodili hrvatski komunisti, odnosno KPH, pa je Tito izbijanjem, kako je Kominterna ocijenila, „drugog imperijalističkog rata“ morao smijeniti rukovodstvo KPH i nametnuti ispravnu partijsku liniju. KPH je u svojim tiskovinama, za vrijeme Banovine Hrvatske, promatrala Drugi svjetski rat kao „drugi imperijalistički rat“, pri čemu je nakon pada Francuske, koji je poremetio sovjetske vanjskopolitičke planove, naglasak stavljen na prijetnju osovinskih sila, dok je do tada u prvom planu bio anglo-francuski imperijalistički tabor. Sukladno navedenom je, u cijelom razdoblju, KPH koristio revolucionarni diskurs i težio rušenju postojećeg poretka, odnosno uspostavi komunizma, bez suradnje s drugim „antifašističkim opcijama“.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
HRVATSKO IZDANJE AMERIČKOG HITA ČIJI JE AUTOR SUDAC VRHOVNOG SUDA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
„Držite, moji prijatelji, Ustav i Republiku za koju vrijedi. Čuda se ne grupiraju i što se dogodi jednom u 6 000 godina, možda se nikada neće ponoviti. Držite Ustav jer ako američki Ustav propadne, cijeli će svijet biti u anarhiji.”
Daniel Webster
Američki je ustav zasigurno jedan od najvažnijih pravnih dokumenata ikada napisanih. On jamči slobodu, vladavinu prava i ključ je američkog prosperiteta. Ali, pravni dokumenti su samo toliko dobri koliko je dobra struktura vlade koja ih implementira. Zato je citat Bena Franklina: „Republika, ako je možete održati“ vrlo primjeren naslov. Kad je izgovorio te riječi, Franklin je razumio slabosti svake demokracije: dokumenti se mogu promijeniti, procesi mogu biti izmijenjeni, a ljudi smijenjeni. Separacija ovlasti, tema ove knjige, jedan je od ključnih mehanizama zaštite demokracija i poticanja procvata ljudskih sloboda.
Razumijevanje interakcije između vlade i pravnih dokumenta životvorni je čimbenik istinskog razumijevanja demokracije. Mnoge su se komunističke države proglasile demokracijama, neke su čak imale i povelje o pravima koje su sjajno zvučale, no njihova su obećanja bila iluzije. Vladavina ljudi, a ne prava.
Promijeniti američki Ustav namjerno nije lagano; proces je ciljano oblikovan tako da iziskuje veliki, i nacionalni, napor. No, neki su pokušali zaobići procedure i promijeniti ustavno odvajanje ovlasti, sve pod izlikom „živog Ustava“. Ova sudačka spremnost „ažuriranja“ Ustava, premješta proces s ljudi i država na devet neizabranih doživotnih sudaca. Važna tema u knjizi suca Gorsucha je činjenica da dobri sudci moraju potpuno i pravocrtno provoditi zakon, čak i ako će biti nezadovoljni posljedicama toga čina. Možda kontraintuitivno, on smatra da se treba podržati zakon kako je napisan, čak i ako se ne slaže s politikom koja stoji iza zakona; to je ključni dio vladavine prava i važan kriterij za odabir sudaca. Nitko se ne slaže sa svim zakonima i procedurama, ali to ne znači da su oni ilegalni ili da ih sudac treba mijenjati; Sudac Gorsuch zagovara tezu da su mogućnost pristupa svakom problemu s otvorenim pogledom i bez pristranosti ključni zahtjevi za odabir suca. Prema sucu Gorsuchu suci se moraju usredotočiti na značenje zakona – gledajući riječi, strukture rečenica i povijest – a ne na preferirajući ishod u određenom slučaju. Dakle suci moraju postaviti zakon iznad osobnih pogleda i/ili pritiska javnog mnijenja. Vladavina prava, a ne ljudi.
Hoćemo li očuvati republiku? Nitko nije siguran, ali sudac Gorsuch se nada da je odgovor potvrdan. Autor čitatelju iznosi i statistike: samo sedamdesetak slučajeva godišnje, od ukupno 360 000 pokrenutih na federalnim sudovima i otprilike 50 milijuna na državnim, završi na Vrhovnom sudu. Samo 5,6% federalnih parnica završi na žalbenom sudu, a 95% njih riješeno je jednoglasno. Od 70 slučajeva koji završe na Vrhovnom sudu, njih 40% riješeno je jednoglasno – izrazito konstantan udio koji se proteže još od Drugog svjetskog rata. Unatoč raznim predsjednicima koji nominiraju i političkim strankama koje potvrđuju suce, iznimna je činjenica da postoji tako velik konsenzus na Vrhovnom sudu. Iako se suci ne slažu u ponekim teškim slučajevima, ove statistike sugeriraju da je vladavina prava u Americi jaka. Takvi su rezultati testament kvalitete pravnog sustava, postupaka i ljudi imenovanih na sudačka mjesta.
Mislav Tolušić, Washington D. C, travanj 2022.
Knjigu možete kupiti OVDJE.
OD AMERIČKOG GRAĐANSKOG RATA DO DANAŠNJEG RATA U UKRAJINI
Cilj ovog teksta prvenstveno je dobra zabava. Na drugom mjestu je pokušavaj davanja kratkog uvoda u genezu modernog ratovanja od njegovih početaka, prije otprilike stoljeća i pol, do današnjih dana. Ratovi i kampanje koje dajem kao primjere služe ilustrativno i nije mi bila namjera davati povijesni prikaz tih događaja. Jedinu sam iznimku napravio u slučaju Američkog građanskog rata, prvog modernog oružanog sukoba, tijekom kojeg je došlo do naglog razvoja bojne tehnologije i novih načina ratovanja, novog pristupa strategiji, ratnoj ekonomiji, logistici i milijardi ostalih sastavnih dijelova fenomena koji zovemo moderni, suvremeni rat. Iz tog sam razloga dao nešto širi povijesni kontekst tog sukoba, jer on predstavlja diskontinuitet u vojnoj misli i praksi u odnosu na prethodne novovjekovne oružane svađe. Američkim građanskim ratom započelo je novo doba industrijskog ratovanja koje će potrajati narednih 140 godina – do terorističkog napada na njujorški WTC 11. rujna 2001. godine, kad ovaj fenomen doživljava korjenitu promjenu u smjeru postindustrijskog shvaćanja i filozofije rata.
Knjigu možete kupiti OVDJE.